U ovom trenutku, ne vidite dalje od nosa, a nos vam je priljubljen (makar imaginarno) uz lice osobe sa kojom ste zamišljali da ćete graditi budućnost i provoditi život. Vaše isceljenje pokušava da vas odvuče od te priljubljenosti, da vam proširi perspektivu, da vas nauči kako da budete nezavisni – odnosno, da vam pokaže da ste postali zavisni i da to nije dobro ni za vas, ni za bilo koji odnos, koji pokušavate da izgradite. 

Uči vas da pronađete sreću u sebi ponovo, nakon što ste proveli toliko vremena oslanjajući se na druge, da vas uteše i oraspolože kad vam nije dobro, kad ste tužni, umorni i beznadežni. Da sami obrišete suze i nađete način da se nasmejete sebi. 

Uči vas da se izborite sa usamljenošću koju osećate, a da ne posežete za onima koji su vas već povredili. Da prevaziđete otuđenje, da ne bežite od onog neminovnog horor-perioda, u kome se budite svakog sata, gledajući u telefon, u nadi da ćete tamo zateći poruku koju priželjkujete – iako te poruke nema već danima i nedeljama. 

Isceljenje upravlja vašom rukom koja je izbrisala sve one poruke koje niste poslali i nije pritisla “poziv” onih sto puta kad ste uzimali telefon i gledali u njegov broj. I onda ste ga izbrisali, da ne biste dovodili sebe u iskušenje.