Platon je rekao da kad ljubimo, tražimo bolju polovicu, i to je naša vrlina; Eros je težnja za spoznajom, mudrošću, znanjem, i meni najdraži dio – besmrtnim. Šekspir (William Shakespeare) nas je sve navukao na idiličnu crtu o vječnoj i nepobjedivoj ljubavi, izbrisao strah i srušio granice. No, ako niste bili u vezi s Romeom ili Julijom, uvijek ste mogli posegnuti za hamletovskim destruktivnim sklonostima. Ljermontov (Михаил Юрьевич Лермонтов), Bajron (George Gordon Byron), Tolstoj (Лев Николаевич Толстой), pa sve do hladnog Sartra (Jean-Paul Sartre), gomila postavljenih pitanja o idealnim polovicama, a zbunjujućih odgovora sve više.
Onda nam je novo doba dalo Frojda (Sigmund Freud) i svi kao da su skrenuli s uma. Naglasak je stavljen na životinjski i seksualni nagon svakog bića, nagon koji upravlja razumom. Zaboravimo Adama i Evu, Romea i Juliju, dobili smo psihoanalizu. U lošim pokušajima u igri kako voljeti i biti voljen, ispali smo agresivini, ludi i poremećeni.
