Moderno doba donijelo nam je internet i Facebook. Dobili smo svoje profile, brzu tehnologiju, bolju komunikaciju i brže povezivanje. Ali, realno gledajući, iako predodređeni za uspjeh, moderni ljubavnici daleko su od Romea i Julije.
Maknemo li se od filozofije, preskočimo li mračne srednjovjekovne zabrane, Šekspira, Frojda i Facebook, zbrojimo li rezultate, slika je ista, bili mi atomi ili roboti. Jednadžba glasi: jedan + nula ili jedan + loša dvojka.
Pored svih problema koje donosi moderno doba, stignemo li ljubiti?
Čega god da smo pobornici, vjerovali religiozno ili razumno, jedina vjera koja nikad nije trebala izazvati rat jest ljubav sama. Ljubav koja, počevši od Platona pa nadalje, može još uvijek biti onako čista, divna, neiskvarena i besmrtna. Bilo je nesretnih ljubavi koje su pisale scenarije za oskarovske predstave, bilo je sretnih ljubavi, čak i u Balaševićevim pjesmama. Ima danas nesretnih ljubavi koje su nužne rehabilitirati se, ima sretnih ljubavi koje zaslužuju naslovnice časopisa. Bit će nesretnih ljubavi i poslije nas, kada će se možda uništiti samo jednim čipom, bit će sretnih ljubavi koje će kilometarske udaljenosti premostiti teleportacijom.
I tako apeliram na pomirbu onog dalekog mi Marsa i njemu daleke Venere, apeliram na ljubav. Nije uopće bitno kakva je, prva, zadnja, nesretna, smrtonosna, bolesna, opsesivna, manična, depresivna ili nešto drugo… Ali jedno joj se mora priznati – ljubav je pokrenula, vodi i vodit će svijet. U tu ljubav ovime polažem sve.
Svima koji vjeruju, kriju vjeru, ili su svoju vjeru izgubili.
Andrea Kljajić je studentica prava, provincijalka pod svjetlima velegrada, kozmopolit otvorenog srca i uma, serijski monogamna ovisnica o ljubavi, zaljubljenik u poeziju Miroslava Antića, gracioznost Audrey Hepburn i filozofiju Jean Paul Sartre-a. Ona je vječiti sanjar inspiriran pisanom riječi i ostarit će u kutiji modnih časopisa, knjiga, CD-a i cipela.
