Ljudi stalno umiru. Svi. I to ne znači gotovo ništa, jer iz te silne smrtnosti još ništa nismo naučili kao vrsta, nismo napravili kvantni skok, nismo nastavili evoluciju. Još uvek se bavimo glupostima bez značaja i težine. I sad, kad je posle mnogih, mnogih, mnogih divnih ljudi otišao i Vlada Divljan, sad imamo potrebu da odmotamo film unazad. Ne toliko da odamo poštu njegovom životu, koliko da se setimo vrednosti na kojima smo se gradili i da se usput zapitamo ko su idoli današnje klinčadije od petnaestak godina. Na čije koncerte idu? Idu li? Moje dete ide. Uspeva u ovoj skučenoj zemlji da živi skoro kao ja u njenim godinama u bivšoj Jugi. Voli Marčela, ali više kao pisca i čoveka, nego kao muzičara. Sluša još koješta, ali njen idol je Nikola Vranjković. Iz “Blok Aut”-a, znate. Morate znati barem nekoliko njihovih pesama, ako pretendujete na…..iako su oni alternativci mračne i teške atmosfere, kako se to definiše zvanično. I sad, ona ode na njegov koncert i u prvom redu peva zajedno sa njim, sve njegove pesme. To nešto znači. Ima neku težinu.

Zašto to pominjem? Zato što pišem o idolima i “Idolima”. A mnogi idoli su mrtvi i stalno umiru. Ali znate, kad pomru svi iz “Idola” i ja zajedno sa njima, kad se svi sjajni, legendarni, nezamenljivi muzičari i njihovi fanovi presele u večna lovišta, ostaće “Odbrana i poslednji dani”, kao najbolji YU rok album 20. veka. A znate, bilo je mnogo dobre muzike u staroj Jugi u prošlom veku. I ponovo će neki klinci ići na nečije nove koncerte i pevati sve pesme u prvim redovima, na dva metra od svojih idola.

I ta nova muzika koju ja nikad neću čuti, rodiće se iz ove koju nosim u srcu i čije seme sam presadila svom detetu. Tako se priprema kvantni skok, tako se nastavlja evolucija, na tome je radio Vlada Divljan, sa svima koji sad koncertiraju u večnim lovištima, dok mi još uvek živimo taj odjek.

A ovo je moja najbolja YU rok pesma 20. veka, koja nikada nije bila hit. Jeste, “Idoli”, sa albuma veka.

Aleksina Đorđević

Comments