Ovih dana, teško da je nekome baš dobro, a “ovi dani” traju gotovo od početka ove godine na izmaku. Svet se napatio, globalno, a svako je pojedinačno, na ovaj ili onaj način to osetio i proživeo. Da smo mogli da prespavamo ovu godinu, verovatno bismo svi rado to učinili. Živim vremena, čak iako nam se nije dogodilo ništa teže od dosade, nervoze zbog poremećenih planova i malodušnosti zbog neizvesnosti. Svima je bilo teško i još uvek je. Ali, kad razmislite malo dublje, da li biste zaista propustili sve te izazove, da ste mogli da odaberete da prespavate? Jer, koliko god nevoljno to priznavali, stereotip je istinit – nevolje nas osnažuju. Na ivici nerava i snage, pronalazimo zalihe izdržljivosti i nekako uspevamo da funkcionišemo.

Kad se slomimo, sastavimo se, pa nastavimo. I sledeći put kad je teško i teže, bolje upravljamo svojim slomovima i lakše se oporavljamo. Zaista je neophodno, za lični rast i razvoj svakog pojedinca i za kolektivnu evoluciju čovečanstva, da prihvatimo teškoće i probleme kao izazove – i da na njih odgovorimo adekvatno. Podizanjem svesti, hrabrošću, ljubavlju, verom u sebe i više ciljeve. Ljudski duh je čudesan i iskazuje sposobnost da teži visinama i kada smo na dnu, suočeni sa teškim vremenima i dnevnim izazovima. Sve što treba da radimo jeste da budemo ljudi i da taj svoj čudesni duh ispoljavamo – na dnevnom nivou. 

Osetite svoj bol, proživite ga u potpunosti. Zapazite kako mentalna i emotivna patnja prožima vaše telo, kako je svaki naboj emocija telesan. 

Prigrlite taj doživljaj, neka postane deo vas. Ali nemojte se poistovetiti sa bolom. Verujte da ste dovoljno snažni da se suočite sa bilo čim, što vam se nađe na putu. Nekih dana, snaga suočavanja biće u setnom osmehu, ponekad ćete prosto prštati od prkosa, a nekim danima nećte hteti da ustanete iz kreveta, jer će vam sva snaga trebati samo za disanje. 

Verujte u utehu. Kada ste poslednji put ridali u nečijem zagrljaju? Sećate li se koliko je to bilo utešno? Da vas neko miluje po kosi, ili da vas samo drži i govori “plači, tu sam”, dozvoljavajući vam da se raspadnete, ostajući bez nelagodnosti uz vas, pružajući vam toplinu dodira i prisustva, podsećajući vas da smete da se raspadnete, jer će vas to osnažiti da se sastavite. Ne morate da patite sami, nikada. Uvek možete nekog da pozovete, da se poverite, isplačete, oslonite i naslonite. 

Oprostite onima koji su vas povredili, bilo da su to učinili namerno, ili nesvesno. Oslobodite gorčinu izdaje, nemojte je držati u sebi, pustite je da prođe kroz vas i da ode. Oproštaj je milost koju darujete sami sebi, otpuštajući blokade i čvorove, koji postaju pojačivači patnje i pretvaraju se u otrove i bolesti u vašem telu. 

Comments