Prema mom malom osobnom istraživanju, gledajući odnose svojih prijatelja, 21. stoljeće, gledano iz perspektive muško-ženskih odnosa, postat će milenij takozvanih “it’s complicated” odnosa. Kratka definicija u mom osobnom rječniku ima nekoliko pojašnjenja:
Stuacija Prva: Prekinuli ste sa partnerom, ali se i dalje viđate s njim.
Situacija Druga: Još niste službeno zajedno, ali skoro pa jeste? A možda uskoro i ovo prekidate?
Situacija Treća: U vezi ste, ali bez veze.
Situacija Četvrta: Emotivno ste se vezali za svog prijatelja s povlasticama.
Situacija Peta: Kombinacija svega navedenoga, ali sa daleko običnim, jednostavnim staromodnim hodanjem i držanjem za rukice
Ako ste zaglavili u ovakvom odnosu, možete zaboraviti staromodno držanje za ruke...
“ITC odnos” (kako ćemo ga ovdje zvati) nešto je najgore u što se djevojka može upustiti i po svemu što sam do sada primjetila, 99% tih odnosa završilo je pogubno upravo za nju. Osim ako ta djevojka nije hladna uštogljena žena zmija, a on pak ranjivi jelen.
Svaki ITC odnos počne neobjašnjivom kemijom između dvije osobe, koja je očito došla u najgore moguće vrijeme, jer unatoč svoj fizičkoj privlačnosti, pa čak i emocionalnoj kompatibilnosti (koja je nešto rijeđa), postoji nešto zbog čega se sve to neće pretvoriti u sljedeću najljepšu ljubavnu priču. Pritom ne mogu reći da je svaka veza savršeno funkcionalna, stabilna i idilična, ali na neki način ipak donosi određeni unutrašnji mir koji ITC odnos nema.
Nekada sam i ja suvereno vladala teritorijem disfunkcionalnih odnosa. Iz svih svojih ITC odnosa zaključila sam samo jedno, a to je da je ITC ništa drugo nego izgovor za preljub, na koji, u ovom slučaju, nemate nikakvo pravo veta. A zašto onda pristati na to ako znate ishod? Na kraju balade sve isto završi, srce vam je slomljeno, bio on vaš službeni ili ne. Netko emocionalno puno čvršći od mene će reći: “Sviđa mi se dovoljno da ne bih bila s drugima, a ako je nagrada velika, isplati se natjecati se.” Iako sam po prirodi natjecateljskog duha, kada je o ljubavi riječ, oduvijek volim slobodan teritorij. Moj odgovor na ovo pitanje krije se ni u čemu drugome nego u poricanju. Poricanju da imaš nešto što zapravo nemaš, a ako ne pristaneš na karte koje su posložene tako kako jesu, onda gubiš i to što nemaš. Pristajanjem na to zadovoljiš onu unutarnju potrebu za pripadanjem nekome, pa makar i djelomično. Ili još gore – za davanjem.
Poricanje je onaj najgori dio koji se provlači kroz cijeli ITC odnos. Krenuvši od trenutka kad uvjeriš sebe da u stvari i tebi to odgovara, te da nema nikakve potrebe da se pred svijetom zoveš parom sa svojim ITC partnerom. Kasnije poričeš da ti uopće ne smeta ako postoji netko treći, jer ti dobro znaš što je ovo, i koliko vam je u stvari dobro. Kad sve prestane, kad ti ponos više ne dopušta da ne reagiraš na rečenicu “ja imam još nekog”, onda poričeš ono najgore – da si vraški zaljubljen i da sada nema dalje.
Najbolje što se u takvim situacijama može je okrenuti glavu i otići. Najgori dio je onaj koji slijedi, ona borba samog sa sobom, kad trebaš ostat trezven i odvojiti razum od emocija i otići od svega u svojoj glavi. Najbolniji od svih trenutaka je kada se pogledaš u ogledalo i pitaš se što ti zapravo želiš? Kasno je za razbijanje glave i razmišljanje o tome koliko je dobrih prilika prošlo, a ti si odabrala onog koji je na riječ “veza” pozelenio, ili pak onog koji se brzo riješio vaše veze, jer mu je ovako lakše. Taj korak je najbolje preskočiti, krenuti dalje, sam ili s nekim.
Još mi nitko nije otkrio kako točno rastanak u takvim odnosima postaje konačan i koliko je snage potrebno da se ITC s istim više ne ponovi. Eh, to je zato što nema odgovora, nažalost. Pozovite se na vrijeme, koje će donijeti odgovore, na ponos, koji će donijeti snagu. Na prijateljice, koje će donijeti smijeh. Na glazbu, koja donosi emocije. Na nove dečke, koji nadam se, donose sve, samo ne nove “it’s complicated” odnose…
Andrea Kljajić je studentica prava, provincijalka pod svjetlima velegrada, kozmopolit otvorenog srca i uma, serijski monogamna ovisnica o ljubavi, zaljubljenik u poeziju Miroslava Antića, gracioznost Audrey Hepburn i filozofiju Jean Paul Sartre-a. Ona je vječiti sanjar inspiriran pisanom riječi i ostarit će u kutiji modnih časopisa, knjiga, CD-a i cipela.
