Kad dođe vreme za novi početak, vi to ne znate, jer ste tada na kraju i intezivno osećate kraj. Znate vi, teoretski, da je svaki kraj novi početak, ali to je samo intelektualno saznanje, koje ne dopire do srca i duše. Oni su u tuzi, patnji, kajanju, proživljavaju kraj i ne znaju ni za kakav početak. 

Dakle, moramo da pođemo od kraja. Odjednom, bez upozorenja nešto prestane. Nekog izgubite, na ovaj ili onaj način, srcu je svejedno, gubitak je gubitak. Veza se otkine sa jedne strane i ostane da visi i krvari sa vaše. Očekivanja su se izjalovila, nade su ugašene, poraženi ste, svet vam je uzdrman iz temelja. Vaš život se do sada menjao, preoblikovao i prilagođavao, kao što to život inače stalno čini – jedini momenti kada se to ne dešava je kad se zaglavite u gubitku, kad dospete do kraja nečega (neke vezanosti) i ne možete da vidite da uopšte postoji put dalje, a kamoli da njime nastavite. 

Kada akutni bol malo popusti, pitaćete se kako ćete uopšte ikada moći da nastavite. Vidite i možete da izmerite šta ste izgubili, ali ne možete da vidite i izmerite šta ćete dobiti. Ne možete to ni da zamislite. A ono što ne možete da zamislite, za vas nije moguće i nije ostvarivo – to jednostavno ne postoji. 

Da biste se pomakli i nastavili dalje, morate prvo da shvatite da to možete, da osetite da to treba da uradite, a zatim da pustite ono za šta se držite. A da biste pustili, morate da shvatite da ste vi onaj ko drži i da je na vama da pustite. Ono što vas zarobljava nije spoljašnja sila, to ste vi, to je vaše odbijanje da pustite, nevoljnost da se pomaknete sa mesta na kome ste. Ali, uopšte ne morate da idete daleko. 

Samo treba da pređete u stvarnost. Ako se završio odnos u koji ste ulagali i verovali i osećate se kao da ste pali u crnu rupu, potrebno je da se preispitate, sa brutalnim poštenjem. Da priznate sebi da se taj odnos uglavnom zasnivao na vašem ulaganju, naporima i nadama i da to nije moglo tako još dugo. Nije se to desilo odjednom i bez najave, samo niste hteli da primite upozorenja, jer biste onda još ranije morali da sagledate svoje iluzije i zablude. U krajnjoj liniji, ni ono što ste imali, nije bilo stvarno, to ste vi najvećim delom izmislili. Otrežnjujuća pomisao, koja vas momentalno pomera sa mesta, a da niste ni makli. 

Kada razderete zavesu iluzije, ukazuje se stvarnost. Nećete se mnogo bolje osećati zbog toga, ali ćete iz kraja preći u nulto stanje – bićete prazni, osećaćete se glupo, prebacivaćete sebi – i biće vam jasno da morate da nastavite dalje i da ste zapravo na početku novog perioda života, iako nemate baš ni malo entuzijazma i najradije biste odustali. 

Ne možete tek tako prestati da tugujete i bacite se u život, ali možete da se pomirite sa onim što ste znali sve vreme, samo niste hteli sebi da priznate. 

Comments