Imate samo jedan život, a on je pun različitih uloga i zadataka. Šta ste sve radili do sada, ko ste sve bili, koje ste sve uloge igrali, koju upravo odigravate? U jednom životu možete biti mnogo toga, ali, takođe, mnogo puta morate izabrati kad se nađete na raskrsnici. A kad birate jedno, odričete se onog drugog i uvek je tako. Najgore je što najčešće niste sigurni da pravite dobar izbor, da birate ono što je najbolje za vas i što se uvek pitate šta bi bilo da ste izabrali ono drugo. Da ste na onoj raskrsnici krenuli drugim putem, da li biste sada bili na ovoj raskrsnici? Do kakvih izbora bi vas doveo drugačiji izbor? Ne možete znati. A ono što ne znate možete da zamišljate. A ono što zamišljate, možda uopšte nema veze sa onim što je realno. Samo što stvari koje se nisu desile, nisu realne. Osim ako se vaši drugi životi ne odvijaju u paralelnoj realnosti, sastavljenoj od napuštenih puteva, od izbora koje nikada niste napravili.

U toku odrastanja, polako i bolno puštate zamisao o vrsti života koji biste mogli da vodite. U mladosti, sve je pred vama, sve je moguće. Imate prazan list papira i na njemu možete da crtate, pišete, žvrljate, slikate, možete ga ispunjavati na sve moguće načine, možete isprobavati, pokušavati, eksperimentisati. I čini vam se da je mladost večna, ne vidite znake prolaznosti, živite u beskonačnom sadašnjem trenutku.

Ali, pošto ipak živimo u linearnom vremenu, vaša spirala mladosti vas jednog dana postavi pred ogledalo u kome vidite tragove godina. I pitate se kako ste postali ova osoba, koja ima toliko briga, neispunjenih nadanja, snova od kojih je već odustala, toliko izbora koji je nisu odveli tamo gde je htela da bude, kao i nekoliko pravih stvari koje su se desile same od sebe, bez ikakvih izbora. Da li ste mogli da budete neko drugi? Koji su vas izbori definisali i utvrdili put kojim idete? Možete li i dalje promeniti taj put? Šta će biti na sledećoj raskrsnici? Da li su svi vaši putevi već ucrtani i svaki izbor je samo iluzija?

Da li vas ta pomisao oslobađa, ili vas ljuti?

Nećete saznati ko ste sve mogli da budete i da li ste uopšte mogli, jer ste možda mogli samo ono što ste već postigli, jer ste na svakom koraku bili vođeni da biste dospeli baš tu, gde jeste. Možda sve vreme ispunjavate svoj zadatak u skladu sa smislom vašeg života, onog sa kojim ste došli na ovu planetu i rodili se kao ljudsko biće.

Idemo odeređenim putevima zato što je to naš poziv, što osećamo da moramo baš tako i baš tuda, ili zato što prosto idemo onako kako se staza prositre i šta bismo drugo uopšte i radili? Ponekad, dešava se i jedno i drugo, poziv i inercija se prepliću, struktura i rutina postaju jedno isto, ono u čemu pronalazimo sebe postaje čaura koja nas sputava…

Kada dođete dotle da se pitate šta je, zapravo, sloboda i da li uopšte postoji van određenih granica i okvira, znači da ste stekli dovoljno iskustva (i izbrojali pristojan broj godina) i da stvari za vas više nisu nove. Počinjete da razmišljate o prošlosti, o životima koje ste propustili da živite, osećate žaljenje i kajanje.

Depresivno je razmišljati o snovima koje ste odložili iz praktičnih razloga, jer ste morali da se prilagodite okolnostima i da se bavite praktičnim stvarima, da preživljavate i brinete o onima koji zavise od vas. I sada više ne možete da se vratite i nastavite gde ste stali, ali možete sebi da oprostite što vam je život krenuo drugim putem, što ste napravili izbore koje ste napravili. Niste ispunili svoja očekivanja i strogi ste prema sebi. Najteže je sebi oprostiti. Ali, to je baš ono što treba da uradite, jer to je ono što možete. Možete i da živite u kajanju i ogorčanju, ali na taj način se nećete iskupiti, niti ćete vratiti vreme. Prosto, iz toga ništa dobro neće proizaći. Morate se poduhvatiti najtežeg posla, morate naučiti da pustite sve ono što ste mogli biti, a sada više nikada nećete saznati šta ste to zapravo mogli da budete.

Opraštanje i otpuštanje se ne dešava odjednom i ne možete samo da odlučite da zbacite taj teret i da osetite olakšanje. Morate biti veoma tužni (možda veoma dugo), morate se osećati izgubljeno, nestabilno, nesigurno, morate proći kroz razne krize identiteta, da biste sebe i svoje izbore i puteve bolje razumeli, da biste shvatili zašto ste došli dotle dokle ste došli i zašto je to najbolje za vas. Morate prihvatiti koncept ličnog razvoja, razvoja duše, i proširiti svoju perspektivu da biste mogli da vidite puteve tog razvoja, odnosno, lekcije kroz koje ste morali proći i kroz koje upravo prolazite.

Uvek postoji nešto što izgubite u procesu otkrivanja sebe, čak i kad su to samo predrasude, vaša ustaljena uverenja, iluzije u koje ste voleli da verujete. A zbog gubitka se tuguje. Zato morate tugovati pre nego što počnete da prihvatate sebe, pre nego što počnete da se mirite sa svojom prošlošću, umom, telom i dušom. Prihvatanje donosi opraštanje, to je način na koji se proces odvija.

To je ponovno osvajanje sadašnjeg trenutka, uranjanje u sadašnjost i odustajanje od svih borbi protiv i borbi za. To je povratak sebi, povratak kući.

U suštini, to je proces postajanja – vi postajete svakog dana, aktualizujete svoje pravo JA tako što prihvatate svoju realnost i pronalazite rast i mir unutar onoga što jeste, otpuštate sve što niste uspeli da imate i budete, sve živote koje niste proživeli, sve puteve kojima niste krenuli. To je ono što donosi ispunjenost u životu koji imate.

Naslovna fotografija: instagram.com/emperiance

Brankica Milošević

Comments