Nisam sigurna da li me više nerviraju tipovi koji govore da su žene tračare ili devojke koje govore da se radije druže sa muškarcima, jer, pazi – oni ne tračare. Rekoh, ah… Navikli smo već da postoje društveno prihvatljive stvari koje mogu da rade žene i koje mogu da rade muškarci. I verujem da se sve to može povezati sa ranim periodima odrastanja. 

Kad smo bile klinke zaljubljivale smo se u glumce i pevače, kako to već ide. To su radili i dečaci, samo što su se oni “ložili” na sportiste (čitaj fudbalere) i na igrice ili automobile. Znate već, sve što je obojeno u plavo i što odiše nekom vrstom muževnosti.

Devojčicama je bilo “dozvoljeno” da vole pevače i glumce, jer to je bilo sasvim normalno, ali naravno do nekog perioda. I naravno, mogle su o tome da razgovaraju samo sa drugim devojčicama, jer su ih dečaci ismevali zbog njihovih “izabranika”.

Setite se samo koliko puta vam je drug iz razreda rekao da je neki vaš “miljenik” gej, ili da je ružan, ili da mu je muzika opet – “gejska”. Šta god to za njih značilo, jer i dalje nisam sigurna zašto su imali poriv da ruše naše fantazije o poznatim ličnostima i da pričaju o njima sa nipodaštavanjem.

 

View this post on Instagram

 

A post shared by Maja ☕️ (@majareads)

Pripadala sam generaciji koja je u osnovnoj školi bila opsednuta serijom Rebelde. Sve smo želele da budemo ili Mia ili Roberta, i kad se setim toga – ne mogu, a da se ne nasmejem. Iskreno, bilo je veoma zabavno!

Za to vreme, dok smo religiozno učile španski jezik i seckale njihove slike iz Bravo magazina, dečaci su nas ismevali. Zašto? Uvek mi je bilo nepoznato… Ne sećam se da smo ikad otišle na teren za fudbal i ismevale ih kako šutiraju loptu. Ili gađaju na koš. A morate priznati da su im noge presmešne kada se pokrive kad ciljaju ka košu.

Ali, se sećam tog osećaja. Sećam se da me je bilo sramota da nešto strastveno volim i da to pokazujem. Mislila sam da to znači da sam slabić i da nisam vredna da me dečaci “gotive”. Iako sam se družila sa nekoliko dečaka, nisam smatrala da smo bliski, jer su oni gotivili tu neku ultra kul verziju mene, dok sam svoja interesovanja čuvala za sebe.

Kasnije postaje još komplikovanije, jer se pred kraj osnovne škole i na početku srednje škole – simpatije kreiraju u prve momke i prve devojke. Tu dolazimo do momenta u kom ono što devojke rade i šta im se dopada može umnogome da definiše njihov odnos s momcima.

Još u toku osnovne škole, počela sam da se družim sa grupom divnih momaka koje i dan-danas volim najviše na svetu. Upoznali smo se na horu, kada je nastavnica Danka formirala ekipu koja će usklicati s ljubavlju Svetitelju Savi. Ja sam pevala u horu, a oni su imali drvene štapiće u koje su ritmično udarali. I svi do jednog su imali duge Beatles kose.

Nakon izvesnog vremena, potpuno prirodno, čak se ni ne sećam tačnog momenta, postala sam deo njihove ekipe. Na početku je u društvu bilo još nekoliko devojaka, ali kasnije sam ostala sama sa njima.

U toj grupici momaka je bilo moje utočište. Jedan od njih je bio moj najbolji drug, a jedan i dalje jeste. Sa njima sam mnogo naučila o momcima i njihovom ponašanju, do te mere sam se stopila sa tom muskularnom energijom da sam verovala da sam izuzetno jedna super mlada osoba. Slušali smo klasičan rok, đuskali uz Guns N’ Roses, a deo njih je, naravno, bio i u bendu. 

Ja sam bila ta devojka. Ta koja nije kao sve druge i ta koja je super kul i druži se sa momcima. Samo sa momcima. U jednom periodu života, zapravo, nisam imala nijednu drugaricu i kada se sad setim toga moram da priznam da mi je veoma žao.

Tu sada postoji jedan deo koji je malo škakljiv. U periodu kada sam bila jedina ženska osoba u njihovom društvu, skoro svako od njih je imao devojku. I kad god su raskidali sa tim devojkama, bila sam deo konverzacije koja je podrazumevala da ogovaramo devojke sa kojima su oni bili.

Pojedine od tih situacija su mi i dan-danas u glavi kada neko spomene da žene ogovaraju i da pričaju o svojim drugaricama, a toliko puta sam prisustvovala istom ponašanju u muškom društvu da mi je presmešno kada to čujem.

Momci ogovaraju. Možda i više od devojaka. U svim tim analizama “njenog” ponašanja sa svojim drugovima, shvatila sam da bih se, vrlo verovatno, i ja slično, ako ne i isto, ponela. Što, naravno, nisam smela da kažem naglas, jer sam ipak bila kul drugarica koja nije kao druge.

Ta želja da budemo jedinstvene u njihovim očima je kreirana upravo u tim momentima kada su nas ismevali jer slušamo Rebelde ili šta već. Niko ne želi da se tako oseća. Da ga ismevaju. Zato je lakše kreirati personu koja će biti dovoljno zanimljiva da bi bila u muškom društvu i sve to, naravno, pod uslovom da na nju gledaju isključivo kao na drugaricu.

Jer onog momenta kada se razviju osećanja u prijateljstvu – automatski je ona kriva. Zbog nje je on upao u friend zone koji je žešći bulls*it ako mene pitate. Nijedna devojka vam ništa nije dužna. I mi se zaljubljujemo i često ta ljubav nije uzvraćena. Ali, niko nije kriv za to. Ne idemo okolo i pričamo o tome da nas je neka devojka sje**la i da su sve k**ve.

Što je, priznaćete, veoma čest slučaj s muškarcima. Njihovo prvo slomljeno srce je dramatičnije od bilo čega na svetu. Oni se odmah razočaravaju u te verzije devojaka koje su sami umislili i kreirali – i onda su one sve iste. A ta koja nije ista – ona je bitna i ona je vredna.

Verujem da smo upravo zbog ovog šablona i mi devojke pridodale toj toksičnoj klimi da se za mušku pažnju treba boriti i da ih treba osvajati. Sve smo gledale kroz prizmu male gazea.  Jer, sve želimo da budemo posebne u njihovim očima zbog čega ćemo i dalje da mislimo da je druženje sa muškarcima “lakše”, a ne da samo želimo da nas prosto prihvate i da prestanu da nas ismevaju.

Naslovna fotografija: instagram.com/majamilocanovich

Milica Antić

Comments