Strah nije ono što misliš da jeste – ne treba da se plašiš straha, u tome je tajna. Evo kako stvari funkcionišu – kad te nešto uplaši, imaš odbojnost prema onome što ti izaziva strah. Recimo, pomisao da treba da obaviš neki konvencionalan telefonski razgovor, da nekog pozoveš i tražiš informacije. Ili znaš da nešto treba da uradiš i onda to odlažeš, jer ti je odbojna i sama pomisao na tu akciju. I onda prirediš sebi distrakcije, pomeriš fokus svoje pažnje na nešto drugo, proveravaš elektronsku poštu, istresaš ćebad, ili radiš bilo šta što deluje smisleno i potrebno, umesto onog što te odbija (plaši). 

Strahovi te drže na distanci od onog što te nervira – tako strah obavlja svoj posao. Sprečava te da radiš ono što ti je neprijatno i stavlja u prvi plan druge stvari, zamagljujući i samu mogućnost suočavanja (direktnog pogleda u ono što te odbija). 

Kada razmotriš neki svoj strah, bilo koji, dođeš do toga da se bojiš određenog trenutka u kome ćeš ispasti nespretna, glupa, ili ćeš se osećati loše (krivica, stid, bes). Na kraju, sve ono čega se plašiš jesu trenuci koje pokušavaš da izbegneš, da ne bi iskusila osećanja koja te tamo čekaju. 

Strah se hrani tvojim iskustvom o neprijatnostima koje si već doživela. Jer da nisi, ne bi se plašila. To su trenuci koje si već prebrodila i ne želiš da ponovo prolaziš kroz to – svesno ili nesvesno (najvećim delom nesvesno). 

Što duže živiš, to je veći talog neprijatnih trenutaka i iskustava i više strahova, koji se gomilaju jedni na druge, povezuju se i postaju kompleksan i gotovo nezavistan sistem – koji se hrani tvojom životnom energijom. Strah te zaustavlja i sprečava, da radiš šta? Da živiš. Gradiš sistem opreznosti, ograđujući životna polja bodljikavom žicom – stvarajući sopstveni kavez (takozvanu zonu komfora). 

Comments