Još jedno opšte mesto je što je kao najteže znati šta hoćeš. Ništa ja tu ne razumem.

Uopšte mi nije teško da znam šta hoću. Nikad nije bilo. Jer sam uglavnom htela sve.

Na svaki izazov sam odgovorila, svaku ponudu prihvatila, išla svuda gde sam mogla, radila svašta što su i drugi radili, osetila sva osećanja za koja sam sposobna, gledala sve prizore koji su promicali, učestvovala u svim događajima koji su me obuhvatili.

Upuštala sam se u kojekakve rizike i iskusila koješta, što sam možda mogla da izbegnem da sam samo znala da nešto neću.

Međutim, nisam nikako mogla da budem mudra unapred.

Ulazila sam u svaku priču, iskustvo, događaj, potpuno svesno birajući da prođem kroz to. Nikada me nije zaustavila izvesnost bola, povrede, posledica. Nije to bila radoznalost koliko rešenost da ispitam sve svoje performanse i da dam šansu svakom uticaju, da vidim od čega se sve sastojim.

Kako ću proći sa ovim, izboriti se sa onim, koliko ću dugo padati kad padnem, koliko ću ostati na dnu kad stignem dole, koliko uporna i istrajna mogu da budem, pre nego što zaključim da ne vredi, koliko će me zaprljati da uradim nešto što mi je odbojno, koliko sam puta u stanju da se zaletim u isti zid, pre nego što shvatim da je izbor ili zid ili moja glava.

Kao da živim u laboratoriji, punoj instrumenata, modela, supstanci i jedinjenja, retorti i kojekakvih sprava za kuvanje, zamrzavanje, isparavanje, bez ijedne formule koja će me uputiti koja jedinjenja na koji način reaguju sa drugim jedinjenjima, koja se spajaju i stvaraju novo, a koja eksplodiraju i izazivaju opekotine. I u toj laboratoriji ja sam i pacov i ludi naučnik i glavni junak u filmu u kome glavni junak dovrši nedovršenu formulu i pronađe protivotrov i spase planetu.

1289816166 vay dep 5  Kako znam da neću?

Ne znam šta hoću, ali znam šta neću - kaže jedna mudrost iz opštenarodne radinosti

Tako, na osnovu suludog poverenja u svoju herojsku prirodu, naučne odgovornosti za eksperimentisanje na sebi i rešenosti da napravim nešto dobro, trajno, uzbudljivo, veliko i radosno, mućkam retorte slučajnosti nad gorionicima sreće i usuda, ne znajući koji je koji, otkrivajući svoju sklonost da instinktivno odaberem onaj sudbinski.

Užasno se mnogo nauči o sebi, kad živiš u toj laboratoriji.

A užasno se ne odnosi samo na mnogo.

Posle mnogo užasnog pristajanja na sve i sagledavanja procesa u koji upadam, sa godinama sam neka iskustva ponavljala, bez obzira na užas, a neka sam potpuno isprocesuirala i saznala da na takav izgovor za izazov više neću reagovati.

Naučila sam svega nekoliko neću, ali zato se ono hoću veoma opametilo i poraslo.

Prestalo je da bude prihvatanje po difoltu, jer je supermenski reći da, a onda dati sve od sebe da sačuvaš živu glavu i malo je levelovalo.

Kako sam na osnovu svega što sam htela naučila šta neću, tako sam na osnovu svega što sam htela otkrila da gomila tih željenih stvari nije ono što mi treba.

Želja i htenje znaju mnogo da se razlikuju od potrebe.

Tako sada u laboratoriji sprovodim sve suptilnije eksperimente u kojima sam prilično postigla u veštini destilacije i izdvajanja hoću od treba mi.

Kad nešto neću, znam da mi ne treba. Ne bi me ničemu naučilo, a verovatno me ne bi ni zabavilo.

Kad hoću, sve češće znam da prepoznam da li hoću zato što mi treba ili zato što mi je do zabave.

U laboratoriji treba ponešto da eksplodira tu i tamo.


Aleksina Đorđević je matora ribetina. Zna sve i neće vam reći. Ne daje savete i ne proriče budućnost, osim ako je baš mnogo nervirate. Užasno komunikativna, a provokaciju smatra najzabavnijim oblikom komunikacije. Izvodi striptiz za pismene.

Comments