Jedna mera je sasvim bezrezervna i to je ljubav. Vrediš mi jer te volim, to što te volim čini te najposebnijom osobom na svetu, a biti u društvu najposebnije osobe na svetu, čast je i privilegija.

Druga mera je potreba. Vrediš mi koliko mi trebaš. Gotovo da nema razlike u vrednosti ako mi trebaš da mi popraviš kompjuter, ili da odeš na pijacu, ili da pronađeš neki super film koji ćemo zajedno da gledamo i komentarišemo i provedemo se najbolje na svetu.

Volimo prijatelje i potrebni su nam. Računamo na njih u redovnim i vanrednim situacijama, i kad se peva i kad se plače.

Kaže se i da vredimo onoliko koliko prijatelja imamo.

Pa, rekla bih da svako vredi za barem četvoro, petoro ljudi. Nekako ne možete imati baš mnogo više prijatelja.

Vredimo koliko dajemo. Koliko stvaramo. Koliko stičemo. Koliko ostavljamo za sobom. Koliko nas pamte.

Jer tako mi ljudi vrednujemo. U odnosu na spolja.

Ali koliko vredim ja, samo kao ja?

Nago ljudsko biće pod nebom i suncem?

Bez ikog kome trebam. Ko me voli.

Da li tada okrećem oči pokušavajući da gledam u sunce, dižem ruke i vapim koliko ti vredim, Bože?

Kako da znam svoju vrednost, ako ne znam svrhu i nemam orijentir?

Ako osećam da je sve veće i moćnije od mene, da nikome nisam potrebna i da me je Bog zaboravio?

tumblr n0r16ouaYB1qfb46yo1 500 Koliko ti vredim

Ali koliko vredim ja, samo kao ja?

Pa, možda ću biti u stanju da se setim da postojim i da sam zbog toga obavezna da postojim. Da sam samo sada takva kakva sam i da spadam u raznolikost manifestacije života. Da je taj isti život kratak poput bleska munje, koja na trenutak osvetljava svet pod sobom.

I da samo treba dobro da gledam sve što mogu da vidim. I da se divim i čudim.

Potrebna sam svetu kao svedok, inače ne bih bila tu.

A kad se setim da je smisao mog života, sam život, setiću se i da postoji neko kome dugujem bezrezervno davanje, prihvatanje, opraštanje, neko kome je moja ljubav najpotrebnija.

Pa ću voleti sebe kao jedinstveni pojavni oblik, koji ima svoj smisao i svoje mesto u blesku svetlosti.

Provodiću vreme u društvu najposebnije osobe na svetu, čineći sama sebi čast i privilegiju.

I neću se ni pitati koliko vredim, niti ću sumnjati u svoju vrednost.

Koliko vredim sebi?

Onoliko koliko sebe volim i koliko sam sebi potrebna.

Onoliko koliko osećam kolika je čast i privilegija biti ja.

Onoliko koliko sam zahvalna što postojim.

I začuđena.

Nije li čudesno biti tako mali, tako ogoljen, ranjiv i sam pod beskrajnim nebom, a osećati takvu snagu svetlosti, milost duha i poverenje u sve ono ogromno veće i moćnije od mene?

Jer sam na svoj sićušan način deo sve te sile. Jer ona protiče kroz mene, ona zahteva moje prisustvo, ona blista i osvetljava i kaže gledaj, gledaj bez daha, jer to je samo sad! Čudo!

I kad pogledam sve druge u svetlu čuda, sve one koje volim, koji su mi potrebni, koji me vole i kojima sam potrebna, osećam da nas povezuje mnogo više od ljubavi i potrebe.

Prožima nas svetlost trenutka sadašnjosti kojoj svedočimo.

Zajedno smo u tome, koliko god osećali da smo sami u svemu ostalom.

A sve ostalo je neizmerno sićušno, u odnosu na ono veliko što nas je dovelo ovde, da postojimo.


Aleksina Đorđević

Comments