Jeste li se ikad zapitale koju ste priču čule toliko puta u životu da vam već svaka varijacija na temu lagano diže dlake na glavi? Koja je to priča koja se pojavljuje barem jedanput u životu svake djevojke? Čiji kraj može biti najljepši hepiend ili produkcijski najlošija tragikomedija ikad napravljena?
Ne morate dijeliti moje mišljenje, ali možda ćete se na kraju složiti sa mnom da sve curice, djevojke i žene cijeli život prati neki oblik priče o Princezi i Kraljeviću. Baš je svaka od nas na neki način Princeza i baš je svaka od nas tražila, našla ili traži svoga Kraljevića. Kako kaže priča, “jednom davno” jedna je djevojka maštala kako će jednog dana sresti čovjeka svog života. I, srela ga je! U priči je to bio svemirski trenutak u kojem su im se susreli pogledi, zadrhtala tijela i spojile usne. Kraljević je bio baš onakav kakvog je zamišljala, ostvarenje svih snova iz djetinjstva. I, da… živjeli su sretno do kraja života.
Moja priča o Kraljeviću počela je također jednom davno, kad sam pročitala originalnu verziju, zaklopila oči, pospremila Barbike i zamislila svog Kena. Bio je visok, crn, tamnog pogleda, skladne građe, pristojan, pametan, nasmijavao me, obasipao nježnostima… Sanjala sam kao mala i svoje veliko spektakularno bijelo vjenčanje, svoju kućicu u cvijeću i neke druge curice koje se igraju svojim Barbikama. Daleko od jednom davno, shvatih da je priča o Princezi i Kraljeviću ništa drugo doli običan mit.
I… 23 godine kasnije, kada rekonstruiram sve svoje kraljeviće, prinčeve i žabe, ne mogu se ne pitati zašto smo se danas toliko udaljili od originala priče.
Princeze boluju od neke druge bolesti modernog doba, a to je da prečesto kraj nas na svom bijelom konju projuri toliko Kraljevića koje ni ne primijetimo zato što nam je oko zapalo za zločestog viteza koji vreba iz sjenke
Da krenem od početka. Prva pretpostavka je ta da je Kraljević iz bajke svojoj Princezi bio dobar i volio ju je. I to je bilo dosta. Danas su stvari malo drukčije. Koliko god sve mi htjele te dvije esencijalne karakteristike svog osobnog Kraljevića, toliko ih je ponekad zaista teško pronaći. Naravno, puno se toga promijenilo i Princeza se ipak pretvorila u samopouzdanu, ambicioznu i inteligentnu ženu koja baš takvog muškarca i želi kraj sebe. Inteligentnog, ambicioznog, samopouzdanog. Uz obavezni dodatak da je voli i bude dobar.
Originalni Kraljević je bio dobar, što god to tad i sad značilo. Ja i dalje vjerujem da su svi dečki, ako krenemo od samog početka – dobri. Ali onda su se zarazili gripom modernog doba ili počinju osjećati njezine prve simptome. Zvuči li vam poznato da naizgled savršenom dečku, inteligentnom, ambicioznom, samopouzdanom, nedostaje onaj dio da vas voli, ili možda ipak nije toliko dobar? Onda postave onu dijagnozu da ga je jednom davno sje**** prva ljubav i ne može se oporaviti. Ili još nije našao neku koja bi bila nalik onoj prvoj. A što je bilo s njom? A, ostavila ga je. (I tu mu je život stao.) Ili mu se ona jako sviđa ali misli da to ipak nije TO. (Molim sve drage Kraljeviće da pokušaju definirati TO). Ili on nije spreman. (Gdje ste izvukli spremnost kad je ljubav u pitanju?) Ili im je super zajedno dokle god nije preozbiljno. (Što je preozbiljno, treći svjetski rat?)
I kad je dijagnoza na stolu, dolazimo do zaključka da je bar pola dobrih muškaraca zaraženo nekom od ovih ljubavnih bolesti novog doba.
A onih ostalih pola? Da, postoje i oni. Uvjerila sam se to još davno. Jedan od ovih koji još ne boluju ima sve što je imao i Kraljević iz bajke. Ali tada Princeza nije doživjela svoj svemirski trenutak, svoj sočni klik, i ova je bajka otišla u nekom drugom smjeru. Srećom, došao je i onaj Kraljević zbog kojeg sam osjetila klik.
Nisu ni princeze što su nekad bile, pretpostavka druga. Princeze boluju od neke druge bolesti modernog doba, a to je da prečesto kraj nas na svom bijelom konju projuri toliko Kraljevića koje ni ne primijetimo zato što nam je oko zapalo za zločestog viteza koji vreba iz sjenke.
Jednom će i taj vitez postati princ, i vjerujem da će svaka Princeza naći svog Kraljevića… Ili je pak Princeza ta koje se neki Kraljević sjeća kao svoje prve bolne rane. Jednom će i on prestati vidati ranu.
Ali mora se priznati da je danas zaista teško režirati svoju bajku. Gledajući samce oko sebe, bojim se da smo predaleko otišli igrajući se pod maskama čvrstih žena i bahatih frajera, zadovoljavajući se mrvicama i skrivajući krhku unutrašnjost koja se krije pod maskom. Ako je istina da je povijest učiteljica života, onda se nadam da smo ipak nešto naučili i jednom davno: da se ljubav krije na najčudnijim mjestima i da mrvice treba ukoniti s puta i ne dozvoliti da vam onaj svemirski trenutak prođe kroz prste…
Andrea Kljajić je studentica prava, provincijalka pod svjetlima velegrada, kozmopolit otvorenog srca i uma, serijski monogamna ovisnica o ljubavi, zaljubljenik u poeziju Miroslava Antića, gracioznost Audrey Hepburn i filozofiju Jean Paul Sartre-a. Ona je vječiti sanjar inspiriran pisanom riječi i ostarit će u kutiji modnih časopisa, knjiga, CD-a i cipela.
