Anđele, pogledaj me, pevušiš mi. Pogledam te, pa prestanem. Dignem glavu i u trenutku nestajem. Jaoooo, ne, ne, ne. Moram iz početka. ‘Ajmo ovako: tvoja velika, muška ruka polako klizi niz moja ramena. Dok se ona spušta, druga me polako miluje po kosi, a moj pogled, ugh… Moj pogled uperen u profesora koji kaže: “Koleginice, mašta nije ma šta.” Provalio čovek da zevzečim i blejim na njegovim predavanjima.

No, da vas pitam, setite li se ponekad najlepšeg perioda u životu i školske klupe? Malih odmora koji se produže i zvona koje ulepša dan? Ja sam to već prošla, a učionicu davno zamenila amfiteatrom. Ipak, jedno se ne menja. Vreme koje u toku predavanja koristim za maštanje. Koliko god veliko dete bila, mašta je neizbežna. Ipak, ovaj čovek me tako lako navede na razmišljanje, da se zapitam kakva je osoba koja mi po srcu svake noći šeta? A mogla sam ja raditi mnogo toga interesantnijeg, korisnijeg, a najslađe je trošiti vreme uzalud. Pa se onda zapitam, koje je boje ljubav? Do malopre sam mislila da je to crvena i da se piše njegovim imenom. Ipak, mislila sam da sve ide po planu, a izgleda da je išlo po sudbini. Počela sam da sumnjam u njega prvi put kada je reč ljubav izgovorio tako prosto i nonšalantno kao da se šali sa njom. I rekla sam mu: “Kako to kažeš ljubav? Valjda: ljubaav, sa dugim a… Da osetiš kako klizi niz telo.” A on me je gledao tako bledo i prozračno, kao: “Ma šta!” u mojoj mašti. I uvek sam mu govorila da su mi oči omiljeni deo tela i da je bitno kako me gleda. I ne znam zašto me nije poslušao, jer gledao me tako jednostavno, da čovek pomisli da mu nisam voljena.

Sve je u mozgu, šta misliš – to si. Ako je tačno ono da nas snovi odaju, snivajući tebe, postajem budala što sam te izabrala.

Slika 147 Mašta nije ma šta

Ovo je neka posebna slika... Niko nije uslikao nas dvoje, ali ja sam je u glavi i uramila

Svaka žena čeka da joj muškarac kaže najčarobnije reči koje njeno uho nikad čulo nije. A ja sam znala čekati kao niko na svetu. Ipak, posle ovoga, mom čekanju biće kraj, jer sve si bio, samo moj čovek iz mašte nisi. Morala sam te nadograđivati, a to boli. Moj hokus-pokus, nestao je; moja magija odustala je, jer tražim nekog koga ne treba u maštanjima ulepšavati. Nije bitno to što smo mi različiti, već što su nam osećanja drugačija.

Ti jesi momak zbog kojeg mogu pustiti suzu. Ali nisi vredan toga. Možeš me ubediti u nemoguće. Tebi je lako popustiti. Tebe ne treba voleti. Jer to košta. A ja ću se potruditi da moji snovi dobiju smisla sa nekim vrednijim i manje skupim. Samo to sam tražila. To je moje pravo da volim pravog. Želim naručje u kom ću se osećati kraljevski.

Slika 232 Mašta nije ma šta

Kad bi jastuci progovorili

Za kraj, evo još jednog mog maštanja: “Privukao me ka sebi, potom je svoje ruke stavio oko mog struka, a moja se glava lagano privukla njegovim prsima i tu potražila svoj mir. Bio je to najlepši i najduži minut u mom životu, minut u njegovom zagrljaju, minut koji se nikad više nije dogodio. ”

Muška glavo, shvati da ovakvu sliku moja mašta traži. Ali, ovo je bio samo dar za kraj i oproštaj. Ništa više, jer lepo reče čovek: “Mašta nije ma šta.” Rekli smo sve što smo imali. Samo još da odćutimo svoje. Sada zdravo pameti i zbogom mašti, moja predstava je završena, a svi skrojite svoju po volji. Nije bitno kakva je, samo nek’ je prava.


Violeta Stojanović, student novinarstva, ide kroz život sa velikom željom da napreduje i voljom da svoj optimizam širi na druge. Najveće bogatstvo su joj dve rođene sestre. Uvek spremna da podari osmeh i toplu reč, a sa vama bi da deli i najdublje misli i osećanja. Uživa u dobroj muzici, filmovima, divi se umetnosti.

Comments