Da te podsjetim na svaki put kada sam te molila da prekinemo tu farsu i paradu, da mi ne postojimo i nemamo smisao? I onda… kada više nigdje nije bilo nade da će nam novo sutra donijeti zajedničku budućnost, konačno sam u svitanje zore osjetila prema tebi – ravnodušnost. Nisi mi odbojan, jednostavno, postao si mi nebitan.
Što sam trebala da radim kraj tebe? Postanem figurica bez svojih misli, stavova i osjećaja, čije se želje ušutkavaju i kojom se igraš kako je tebi volja? Ne, to više nisam mogla. Shvatila sam, dragi, ti si bio potrošna roba. Potrošili smo davno jedno drugo.
Nemoj da te bole moje riječi – to su samo riječi, preboljet ćeš ih. Zašto me zoveš i pišeš sada kada je gotovo? Kada je gotovo nešto što nije ni postojalo? Zašto me moliš za još jednu noć, za oproštaj? Opraštaju se oni koji su se voljeli, željeli i trebali. Mi smo se, dragi, samo igrali.
