Jedan od komentara na Fejsbuk stranici “Ne prljaj, nemaš izgovor” ispod jednog od spotova kaže: “Sviđa mi se da se kaže ko prlja grad i da to nisu ni vanzemaljci, ni psi ni mačke.”

Tačno, to smo mi. Ali ako nisam ja i nisi ti i nije moje dete i tvoje dete, ko je onda? Da li su uvek neki tamo nevaspitani, neodgovorni i nesvesni? I da li ovakve poruke onda uopšte i dopiru do njih?

Vidite, imam veoma ličan stav prema bacanju otpadaka. Ako jedete napolju, ostatke od sendviča, pice ili voća možete baciti na zemlju. U travu, na zemlju, a ne na beton. Velike su šanse da će vaši odačeni zalogaju nahraniti psa lutalicu (da, imamo pse lutalice), ptice, mrave ili neki drugi oblik života. Ogrisci od voća takođe, a možda se neko seme primi i izraste. Neplanski doduše, ali moć života se ne može baš ukalupiti i uklopiti u sve naše planove. Breskva koja je nikla iza klupice u parku, isto je što i neplanirana trudnoća – sudbina joj je neizvesna, ali ona ipak predstavlja manifestaciju sile bujanja, rađanja, rasta i razvoja. Organski otpaci imaju svoj prirodni put reciklaže, što nikako nije slučaj sa papirima, kesama, flašama i svim ostalim čime ljudi obično prljaju okolinu. Eh, koji ljudi?

Comments