Juče su mi rekli da ne volim, a već danas da sam zanesenjak. Pa neka sam! Ja nosim svoje lice ponosno, ja koračam uspravno, moj je pogled uprt ka nebu, njemu se smiješim. Vodi me nostalgija…
Oko mene se širi ljubav. Širi se, zapravo, oko svih nas. Kruži, ispituje teren, dodiruje nas, mami i izaziva, tjera da je usvojimo ili odbijemo, gajimo ili gazimo, za nju živimo ili zbog nje ginemo. A mi je se najčešće nekako odričemo. Nazivamo je pogrdno – patetikom. Jednom rječju obuhvatamo sve ono u ljubavi što ne znamo i kao takvog se bojimo. Uplašimo se ponekad nekih riječi šapnutih na uvo i okupanih suzama; nisu kako treba ni izgovorene a mi već kažemo – patetika! Još se češće uplašimo nekih tišina, tišina u dvoje, pogleda u tami i daljina u nama… I čim osjetimo da nas tišine osvajaju, dodiri pokoravaju, leptiri preplavljuju, mi odmah napola zagriženu jabuku ljubavi bljujemo, istu ismijevamo gnušajući je se, i opet je nazivamo patetikom. A znate li šta je najpatetičnije od svega? Upravo taj strah od “patetike“!
O, ljudi! Vaš je strah od boli prerastao u strah od života, strah od ljubavi! Kada smo postali kukavice, kada smo stavili maske, kada smo počeli da se rugamo dubljem i slavimo površnost?
Zar baš svaki oblik ljubavi tumačimo kao nešto nepotrebno i usiljeno, lažno i patetično? Zar smo čak i tišinama nadjenuli to ime, zar smo čak i njoj oduzeli vrijednost?
Ljubav, romantika ili patetika?
U brzini, u gužvi, u masi, mi se gubimo. Gube nam se vrijednosti, a naročito ona univerzalna, praoblik svake druge – ljubav. Sa koliko opreza danas čovjek mora sve raditi! Čak mora paziti i dok šeta ulicom, da slučajno ne ubere list sa grane ili pogleda ka nebu pa da ga posle ne nazovu ludim, dokonim ili pogađajte – patetičnim. Sa koliko se tek opreza mora voljeti, nipošto i nikad pod sjajem zvijezda ili uz more, jer pobogu toliko je to već navikano i nije u trendu da će drugi odmah pomisliti ne da smo patetični, nego i usput nedovoljno drugačiji, originalni, kul. Pisanje pjesama, vođenje ljubavi, provođenje zajedničkog vremena u ne daj bože prirodi i tome slično – naravno da se isključuje. A sve to zbog tog istog straha od bola. Priznati da voliš značilo bi da si ranjiv, na nekog ili nešto slab, podložan ljubomori, ispadima a ponekad čak i suzama. Značilo bi, dakle, da si čovjek! A biti čovjek i nije baš u modi…
I sama se ponekad nađem u istom sosu; i sama se ponekad uplašim onog dubljeg u meni, u tebi, u nama.
Zaboravim da ljubav dijeljenjem raste, da sreća dijeljenjem raste, da rastem i ja!
Ja vas danas ne zagovaram da ganjate iste one navikane zvijezde u noći ili zalaske sunca ili polja ruža. Ja vas izazivam da volite odmah i sad, i njega i nju, prosto i obično, iskreno i bez maski. Ja vas izazivam da budete čovjek.
Katarina Đošan, zaljubljenik u modu, dizajn i muziku, budući istoričar umjetnosti. Pisac u pokušaju, pokušaj u piscu. Nostalgična i za nedoživljenim. Vladar jedne daleke, plave planete.
