“Ti od prvoga minuta znaš da ovo vodi do kreveta, a ja od prvoga minuta znam bit ćeš moj muž, otac mog djeteta…” Pridružujem ovaj Severinin stih listi najčešće update-anih statusa koje sam vidjela na friends listi svojih Facebook prijateljica. Status se obično “rodi” nedjeljom ujutro, kad se dotična probudi još mamurna od subotnjeg izlaska, glave prepune nesređenih dojmova, zaplovljene u oblacima. I možda je Severina htjela poručiti da je ipak ona u pravu, i da “to je ko ljubav, vrlo slično”, ali dozvolite mi da se probam ne složiti s njom. Stih pjesme jasno razdvaja Njih od Nas. Kako, pitate se? Pa, krenimo redom.
“On od prvoga minuta zna da ovo vodi do kreveta…”
Scena izgleda otprilike ovako: Prosječno, (a možda i više od toga), zgodan dečko u polumračnoj diskoteci, nakon ispijenih desetak piva ugleda vitku brinetu/plavušu i okuražen joj prilazi. U glavi mu se pali lampica “seks” i automatski se kreće prema svom dvadesetčetvorosatnom objektu požude, pritom isključene lampice “moja nova djevojka”.
“A ona od prvoga minuta zna, bit će njen muž, otac njenog djeteta…”
Ona, besprijekorna izgleda, ugleda tog istog zgodnog dečka, pravi je zabavljač u društvu, čini se simpatičan i iole intelignetan.Okružen je prijateljima, sve poznaje, sa svima se pozdravlja. Pali lampicu na “moj novi dečko” i u svojoj glavi stvara sliku o njih dvoje koja je počela naizgleda beznačajnim flertom subotom navečer.
Negdje na pola puta između njegovog “seks” i njenog “moj novi dečko” nađoše se Ona i On rasplamsalih strasti i kratkotrajnog zadovoljstva po oboje. S jutrom počinju muke po njemu i njoj. Točnije, više njene. On jedva da se i sjeća svog ulova i pitanje je je li mu to uopće bio jedini. Jedino što ga može mučiti je da se prevario u moral dotične i da je odabrao IPAK onu čvršćeg morala. Ona pak cijeli dan uzbuđeno cvrkuće i u ritmu melodije “baš je dobro biti malo lud u proljeće” priča prijateljicama o novom potencijalnom dečku. One su tu da uskoče sa standardnim “pričekaj da vidiš što će on…”
U 99% slučajeva, on neće NIŠTA. Gotovo sve vikend romanse koje sam doživjela i o kojima sam slušala završe baš tako. I kad se pitam tko je tu kriv i zašto to tako ide, ne nalazim adekvatan odgovor jer pitanje nisam uopće dobro postavila.
Nema nikakve krivnje. Ono odakle treba početi je razlika koja možda postoji između Njih i Nas.
Postoje dva tipa dečkiju. Prvi, oni malo povučeniji, željni emocija i pažnje, u društvu često proglašavani “papcima”. Najgore je što vjerujem da se većini cura koje ja znam preokrene želudac na opis ovog prvog. To su oni koji su u djetinjstvu bili zaljubljeni u nas ili tihi najbolji prijatelj koji nas nažalost nikad nije privukao. Drugi čine većinu. To su oni dečki koji su, kako mi je to nedavno jedan i rekao “jako zaigrani i takvi su cijeli život”. To su oni koji razmišljaju da im je “tek 25”, da ako jedna ode, nema veze, jer dođu dvije, i to su oni koji ne razmišljaju da li im je ustvari toliko dobro biti sam i ludo se zabavljati. To su oni koji , čini mi se, više žive od danas do sutra, od cure do cure. I to su oni na koje nažalost padam i ja i moje prijateljice.
No, postoje i dva tipa cura. Prve, one rabijatne, emancipirane žderačice muškaraca, koje vjerojatno vuku neke komplekse iz djetinjstva pa muškarce doživljavaju kao komade mesa i htjele ne-htjele, pripisuju si epitet “lake”. To su one za koje ćemo uvijek glasno reć “kuja glupa” kad odšeta s Njim u naručju. Druge, one koje čine većinu, nisu sretne mijenjajući dečke od vikenda do vikenda. One zauzete među njima su vjerne i vole svim srcem. One slobodne su u vječnoj potrazi za gospodinom Pravim. I dok je on u glavi fakultetski obrazovan, duhovit, pametan, šarmantan, nevjerojatno drag, u stvarnosti susretnu previše loših kopija istog. Žena broj 2. ima tendenciju ka idealiziranju, maštanju, želju za vezanjem. Ona je često povrijeđena iako je to zadnje što zaslužuje biti. Nažalost, baš ovakve djevojke vole zavesti muškarci broj 2., i baš ovakve im se sviđaju.
I umjesto da se sličnosti nanjuše, u praksi je to najčešće drugačije.
Ili je jednadžba o muškarcima i ženama postavljena kompletno krivo, pa uopće ne možemo utjecati na produkt iste, ili treba izabrati koju ulogu odigrati? Trebaju li nam toplo-hladni potezi, analize, nadanja, očekivanja, faktor sreće? A možda smo ustvari svi isti i možda ne postoji nijedna kategorija u koju sam svrstala i Njih i Nas.
I možda, ali samo možda je najtočnija ona njihova “Nikad nas nećete shvatiti, kao ni mi vas”…
Andrea Kljajić je studentica prava, provincijalka pod svjetlima velegrada, kozmopolit otvorenog srca i uma, serijski monogamna ovisnica o ljubavi, zaljubljenik u poeziju Miroslava Antića, gracioznost Audrey Hepburn i filozofiju Jean Paul Sartre-a. Ona je vječiti sanjar inspiriran pisanom riječi i ostarit će u kutiji modnih časopisa, knjiga, CD-a i cipela.
