U životu svake djevojke, kako ona odrasta, postoji i stvara se određena slika kako bi njezin život trebao izgledati. Pod život mislim i na njenu karijeru, obrazovanje, napredak, ali i onaj intimni dio koji svaka djevojka želi da bude savršen. Kako sam već jednom naglasila, ne postoji ništa savršeno, ali i kako smo sve mi djevojke najbolje redateljice vlastitih snova (rijetko kada i sudbine), imamo tu sposobnost da savršeno izrežiramo svoje životne želje i planove. Problem, naravno, nastaje onoga trenutka kada se planovi počinju odvijati u nekom drugom smjeru, a pred ostvarenjem najvećih životnih želja dođu problemi i naizgled nerješivi izazovi.
U mom je životu prije nekoliko godina, a to su one buntovne tinejdžerske godine kada nadobudno misliš da najbolje od svih znaš što želiš, postojao jasan plan i vizija kako moj život treba izgledati nekoliko godina kasnije. Te su me godine uhvatile sada, i slobodno mogu priznati da se plan i program koji sam smislila sa samo 19 poprilično razlikuje od mene sada, sa skoro 24 godine. Niti sam diplomirala, niti sam više sigurna želim li jednog dana biti uspješna pravnica. Kad te život tako krene tresti sa svih strana i poremeti ti sliku tvojih snova, a budućnost ne izgleda nimalo lako, počinješ cijeniti manje stvari i slagati prioritete drugačijim redoslijedom.
U jednom sam, zapravo, ostala dosljedna. U ljubavi. Ne samo u onoj partnerskoj, već i u ljubavi prema sebi, svojim najdražima i stvarima koje radim. Čak i ako ne postanem uspješni pravnik, radit ću ono što volim. Negdje na pola puta između te izabrane karijere i voljenog posla, sigurno ću naići na kompromis.
Kompromis. Previše sam se puta zatekla kako upotrebljavam tu riječ ni sama sigurna u njeno značenje. Kako, zapravo, netko tko je odrastao sam, bez braće i sestara i bez pritiska okoline kada su u pitanju najvažnije životne odluke, može znati što znači taj slavni kompromis? Profesionalna pravna deformacija vuče me ka nekakvoj definiciji nagodbe, ali kada je u pitanju kompromis – oko čega se točno nagađamo?
To neistraženo područje ljudske socijalizacije polako ali sigurno postaje mi sve jasnije i bliže. Prije svega, sigurna sam, kompromis se gradi u dvoje. Ona djevojka s početka priče, kakva sam donedavno bila, to jednostavno nije mogla znati. Tada u mom životu nije postojao nitko tko bi me natjerao da naučim što znači graditi odnose pune kompromisa.
Sada se sa kompromisima susrećem svaki dan. Jednostavno, ta teška riječ ne može postojati sama. Dobrovoljni ustupak, kako je često definiraju, nastaje iz ljubavi i nastaje u vezama koje gradimo. Jedne smo večeri šetali i naišli na napuštenog malenog psa. Ja, jedno nevjerojatno animalno biće, jedva sam se suzdržala da ga ne uzmem u naručje i ponesem kući, i dovedem svojoj prestaroj mački prijatelja. On ga je pak vratio u dvorište iz kojega je nestao. Drugo veče, nakon što sam po tko zna koji put pogledala film o prelijepom Marliju, cvilila sam kako jedva čekam da imam psa koji će spavati u podnožju mojih nogu. On, nažalost, ne može shvatiti kako to psi spavaju sa mnom i nisu li mali pitomi vukovi puno ljepše životinje s manje dlaka i neobičniji kućni ljubimci?
On, pas i ja - san koji se malo promijenio
“Vuk? Ali psi su prelijepi, oni su ukras svakog doma!”, već sa suzama u očima vidjevši svoju budućnost bez psa, upitala sam.
“Znaš što? Možemo napraviti tom psu najljepšu malu grijanu kućicu u dvorištu!”, odgovorio je.
“A-ha! To je kompromis! Pa, mogla bi pristati na to”, shvatio je naglo moj tvrdoglavi karakter.
I tako mi, zapravo, živimo iz dana u dan. Spajamo nespojivo, dijelimo uzajamna obećanja, komuniciramo sa željom da obje strane budu jednako zadovoljene, a sve to na jedan miran i harmoničan način bez onog ružnog odnosa “pobijednik-pobijeđeni”. I to je onaj neplanirani plan koji najbolje funkcionira. Tako to valjda ide u ljubavi. Ne znam je li to tako išlo u jednoj dugačkoj vezi koja je neslavno završila nedavno. Razdvojile su ih svađe, različitosti i nerazumijevanje. Nažalost, ja nisam dobra kada treba suosjećati. Dijelom zato što su ljudi oko mene navikli na moju prisutnost samo u takvim situacijama. Ja sam uvijek bila ona koja će radije dijeliti sreću s drugima, a problem zadržati za sebe. Možda sam premalo empatična, ali neke karakterne crte teško je promijeniti. Tako njih dvoje nisu mogli utjecati na svoje, ipak prerazličite i na kompromise nenaviknute karaktere. Možda je bijeg iz te veze bio nužan, jer čemu sanjati dalje ako se u vlastitoj koži naslonjenoj na tuđu kožu osjećate kao zatvorenik na prisilnom radu? Možda su očekivali savršeno poklapanje koje je ništa drugo nego puko idealiziranje? Ima još jedan razlog zbog kojega mi je teško suosjećati. To je onaj što ljudi imaju tu notu da se osjećaju pozvani da s tobom podijele gorko iskustvo sa obaveznom porukom da pripaziš i ti, ako oni već nisu. Dakle, po njihovom, trebao bi postojati još jedan kompromis – onaj rezervni plan kako bi izbjegao prekid i bol.
E, vidite, na taj kompromis, kada se radi o bilo kakvim međuljudskim odnosima, ne želim pristati. Ljudi su različiti, zanimaju ih različite stvari, gaje drugačije snove. Tako je i s partnerima. Prirodno je da se u mnogo čemu ne slažete i slažete sa svojom boljom polovicom. Uspješna veza zaista se gradi na iskrenoj komunikaciji kroz traženje zajedničkih kompromisa. Ipak, te male ustupke radite da bi uspjela jedna velika stvar – vaša budućnost u koju svaka djevojka voli vjerovati. Ulozi u budućnost su veliki, ali nema ljepšeg kompromisa nego kada uspijete zajedno.
Nemojte voljeti sa rezervnim planom. Voljeti nekoga potpuno jedina je stvar u životu koju trebate raditi bez kompromisa.
A ja, ja ću i dalje, negdje na pola puta između diplome i vukova, sanjariti o malom dlakavom psetu u najljepšoj kućici za pse na svijetu.
Andrea Kljajić je studentica prava, provincijalka pod svjetlima velegrada, kozmopolit otvorenog srca i uma, serijski monogamna ovisnica o ljubavi, zaljubljenik u poeziju Miroslava Antića, gracioznost Audrey Hepburn i filozofiju Jean Paul Sartre-a. Ona je vječiti sanjar inspiriran pisanom riječi i ostarit će u kutiji modnih časopisa, knjiga, CD-a i cipela.
