Koliko ste samo puta svojim roditeljima rekli da ste odrasla osoba i da vas ostave na miru sa brigama, jer možete da se brinete sami o sebi? Sigurno više puta tokom života, ni ne razmišljajući mnogo o tome da to što ste u očima svojih roditelja uvek deca ima svojih mana – ali i prednosti. U zavisnosti od toga da li govorimo o toksičnim porodičnim odnosima u kojima se roditelji isuviše mešaju u život svog deteta i na neki način mu ni ne daju “dozvolu” da odraste, ili o onim većinskim, standardnim odnosima između roditelja koji su svoju decu podigli najbolje što su umeli – briga i podrška roditelja sasvim su različito doživljene i predstavljene.

Suštinski, onda kada odrastemo, samostalni smo ljudi i nije nam potrebno da nas neko za svaki korak koji napravimo potapše po ramenu. Ali, nekada taj mali znak pažnje ne može ni da škodi. Svakome od nas potrebna je životna podrška, vetar u leđa, činjenica da smo sigurni da je neko tu uz nas – da imamo na koga da se oslonimo. I mada ćemo u kasnijim godinama imati i sami svoju porodicu i partnera, lepo je uz sebe imati roditelje koji su i dalje tu. Ne preterano brižne roditelje koji će vas tretirati kao dete, već ravnopravne prijatelje koji će se radovati vašim uspesima i jednostavno biti tu kada vam je potreban životni savet nekoga sa više iskustva.

Mnogi roditelji smatraju da je najvažnije da svoju decu vaspitaju, a onda kada su sa time završili – jednostavno prestanu da pružaju brigu, negu i pažnju. Oni su svoj deo “posla” odradili, i sada smatraju da je njihova uloga ispunjena. Možda nisu ni svesni toga da njihovoj deci nikada nije ni bilo potrebno to strogo vaspitanje i priprema za život, već samo podrška da budu autentični i svoji. Takva deca često osećaju prazninu kada odrastu, ne smatraju sebe dovoljno dobrim i važnim, esktremno su samostalna i izbegavaju da se oslanjaju na druge. A samo da su im roditelji stavili do znanja da su tu, možda bi sve bilo drugačije.

Sa druge strane, susrećemo se često i sa drugim tipom roditelja – koji su preterano brižni i ne razlikuju podršku od potrebe za kontrolom. Ovaj tip roditelja upadaće u manične faze brige koja će ih izjedati svaki put kada im se dete (ma koliko odraslo) ne javi i ne reši ih brige koja je zapravo samo njihov problem. Time što su prisutni u svakom segmentu života svog deteta, što zovu više puta dnevno, što dolaze nepozvani i nameću svoju “ljubav” – oni zapravo ne samo da ne podržavaju svoje dete, već ga i sputavaju u prilici da odraste i pobrine se o sebi. Deca ovakvih roditelja često se veoma rano zapravo nađu u ulozi roditelja svojih roditelja, gde moraju da ih smiruju, imaju preteran osećaj odgovornosti i ubeđeni su da sve što urade ima posledice po njihove roditelje. Oni su anksiozni, nesamostalni i nezadovoljni, ali ne znaju kako da razbiju začarani krug u kojem se nalaze. Ukoliko ne porade na odnosu sa roditeljima, odnos može kulminirati svađom u kojoj će obe strane biti povređene.

Naravno, imamo i treći tip roditelja – koji je najuspešniji od svih. To su roditelji koji razumeju zdravu meru pružene podrške i ljubavi, i koji svoju decu podržavaju u autentičnom življenju. Oni su svesni svoje uloge, ne žele da opterećuju svoje dete svojim potrebama, ali prisutni su u njegovom životu u onoj meri koja oboma odgovara. Oni razumeju nesebičnost, a njihova deca najčešće su stabilna, razumna i zadovoljna sobom. Njihova deca smatraju da su vredna ljubavi, da svet nije surovo mesto i uvek imaju osećaj sigurnosti i čvrst oslonac. Srećna su i nastavljaju niz zdravog roditeljstva.

Ukoliko ste se pronašli u nekom od naših primera, sada je pravi trenutak da se preispitate gde to pripadate i da li je vreme da osvestite neke od svojih grešaka. Vaša deca će vam na tome biti i više nego zahvalna.

Naslovna fotografija: instagram.com/ol_romanovskaya

Jovana Pantić

Comments