Verovatno se ponekad pitate šta to radite pogrešno i šta sa vama nije u redu, ali nekako uvek ostanete zatvoreni u klopci samosažaljenja, osećanja krivice i samoljutnje. Prosto ne možete izaći iz sebe i posmatrati se sa strane, kao nekog drugog, da biste uočili šta je ono što sami sebi radite i čime podrivate sve ono što želite i zaslužujete. 

Ne rizikujete i ne preuzimate inicijativu, jer se plašite odbijanja. Nekako uspevate da zaboravite da se javite na konkurs, ili da obavite telefonski poziv, pa onda prođe rok i vi se setite kad već bude kasno. I to vam se sigurno više puta dogodilo – propuštate prilike, jer ne želite da se nađete u situaciji u kojoj se suočavate sa odbijanjem. Ne želite da se izlažete, igrate samo na sigurno, a to je nekako uvek na „sitno“. Ograničavate sami sebi svaku šansu, jer se plašite odbijanja. 

Pristajete na manje nego što želite i svakako, manje nego što zaslužujete. Dozvoljavate sebi da budete velika riba u malom ribnjaku, jer se plašite većih površina, odnosno, niste sasvim zadovoljni tu gde jeste, ali ubeđujete sebe da vam je to dovoljno, pretvarate se da ste u redu, ali i dalje sanjate o bekstvu. Tamo negde, na nekom novom, većem mestu, imali biste veće šanse, ali morali biste da rizikujete i izađete iz zone komfora koju negujete. 

Plašite se da odaberete, jer će vas to obavezati. Niste sigurni koji je potez najbolji za vas i vašu budućnost, pa na kraju odbijate da donesete odluku. Međutim, nedonošenje odluke je takođe odluka i to dovodi do toga da vaš život krene u određenom pravcu, a verovatno i do toga da trpite mnogo veće posledice nego što bi ih donela bilo koja (pa i pogrešna) odluka. Teško vam je da uvidite šta je najbolje za vas i da prihvatite odgovornost da to uradite i sprovedete. 

Comments