I dalje me povremeno iznenadi očekivanje da traumatično iskustvo proizilazi isključivo iz prirodne katastrofe, velike ratne nedaće, dugotrajnog zlostavljanja od strane važnog drugog… i sličnih turbulencija krupnih razmera. A život iznova ukazuje na krhkost detinje svesti koju okrnje, iz perspektive odraslog nebitni, a za rano iskustvo jednog čoveka vitalni momenti prepoznavanja i uvažavanja iskonskih ljudskih potreba. Potreba za ljubavlju, prihvatanjem i vrednovanjem. 

Čujem M. kako se penje uz stepenice. Prati je mnoštvo zvukova: šuškanje jakne, zveckanje ispalih ključeva, smeh i neizostavni komentar: O, Bože! Nastavljamo lekoviti poduhvat upoznavanja Sebe.

M. je bila mlada žena koja je imala privilegiju da odrasta u porodici koja je negovala otvoreni um i široki duh. To joj je omogućilo da se od tinejdžerskih dana zainteresuje za unutrašnji svet i da se pronađe u kreativnim projektima koji su joj okupirali pažnju. Bila je neobična i ekspresivna. Po načinu na koji priča, izrazitim grimasama i spontanim reakcijama bez zadrške i oklevanja, naziralo se nešto detinjeg u njoj što želi van. Kao da nije hajala šta će drugi reći; kao da je nimalo nije zanimalo da li njeno ponašanje potpada pod društvene standarde. Ili se pak, na izvestan način nečemu suprotstavljala, odstupajući od uobičajenih kriterijuma. Osećala je svoju istinu snažno i nije se ustručavala da joj da glas. To ju je, s jedne strane, oslobađalo, a sa druge, činilo da ponekad ‘upadne u nevolje’. Da oseti tugu zbog usamljenosti jer je drugi ne razumeju ili nemaju toliko hrabrosti. Učila je kako da podrži sebe i da se svesrdno zauzme za svoju autentičnost.

Počinjemo terapijski susret. Govori brzo i prilično glasno, i nisam sigurna koliko uspevam da je ispratim. Telo joj je takođe nemirno i puno pokreta; ruka joj često prolazi kroz kosu dok drugom prelazi preko kolena, kao da teši samu sebe. 

Pitam je da li bi bilo u redu da malo uspori. Nakon kratkotrajne promene, ubrzo se vraća na stari ritam. Nekoliko puta pokušavamo isto. Pitala sam se odakle dolazi ta brzina. Ko ju je to požurivao? Ko nije imao sluha za njen ritam? Ko nije imao strpljenja za njen način zadovoljenja emotivnih potreba?

Šašava je ta tema svesnog usporavanja. Često je umelo da zvuči kontradiktorno za ljude koji dolaze iz poslovnog sveta gde se uglavnom propagira suprotna tendencija. Kao da surovi kapitalizam voli da požuruje ljude, te je većina nas kolektivno osećala globalni trend da se ljudska vrednost procenjuje stepenom produktivnosti; da se kvalitet života meri brzinom kojom mislimo, govorimo, obavljamo određene zadatke. Bilo je nečeg zabrinjavajućeg u tom odvajanju od naše prirode: u nesvesnom prkosu i težnji da se život ubrza i ispuni do poslednjeg milimetra; u svakodnevici u skladu sa parolom: brže je bolje; više je srećnije

Pozvala sam je da za trenutak prosto svedoči tome: fizičkom iskustvu i svim senzacijama koje telo komunicira; da radoznalo istraži mentalni narativ tog unutrašnjeg goniča bez da mu se suprotstavlja ili da ga poslušno sledi – da ga samo malo bolje upozna; da saosećajno uvaži svako emotivno iskustvo koje nadolazi. 

To je ta tačka neutralnosti koja nam omogućava da usporimo. To je taj čudesni unutrašnji posmatrač koji nam pruža uvid u moć svesnosti i vlastitu prirodu nezagađenu starim pričama.  

Umirila se i spontano produbila dah. Položila je šake u krilo i zatvorila oči. Počele su da provejavaju slike koje su jasno ukazivale na trud njenih bližnjih da neguju određeni sistem duhovnih vrednosti, da komuniciraju otvoreno i iskreno. Međutim, isplivala su i povremena ‘posrnuća’ usled raznih životnih poteškoća. Prisetila se sebe kako zbunjeno gleda majku dok joj agresivno oblači malu, crvenu jaknu. Kako je očiju punih suza sluša dok joj preti da će zbog nje zakasniti na posao – iako su obe znale da to nije istinito. Kako gladna izlazi iz stana, uplašena da potraži sendvič koji je u žurbi bio zaboravljen na kuhinjskom stolu. 

Uspevala je da nazre ton svog detinjstva. Da ga pažljivo razmotri, da oseti tu bol i saosećajno prigrli devojčicu koja u njoj još uvek drhti. Iskustvo koje je detetu samo moglo da nagovesti krivicu bez objektivnog razloga; setu zbog nerazumevanja i prećutne zabrane na igru usled opšte pometnje u svetu odraslih. Iskustvo koje je, ispod gustog sloja straha, iznedrilo beskrajnu tugu – što je majka prihvata samo kada se stvari obavljaju strogo na vreme; što je vidi samo kada M. ostvaruje predviđene rezultate. Takva ljubav ume da pokida dečije srce. 

Sela sam pored nje i uz dopuštenje je privila uz sebe. Zajecala je tiho i tužno. Ćutale smo poštujući bol koja je izranjala. Odavale smo priznanje i svoj snazi koje je najzad postala svesna.

Kada se malo smirila, potražila sam priču koja me je neodoljivo podsećala na ono što je upravo podelila:

Bio jednom jedan plišani zeka. U početku je bio stvarno prelep: bucmast i pufnast kakav zec i treba da bude. Imao je pegavo smeđe-belo krzno, končane brkove, a uši su mu bile obložene ružičastim satenom. Bio je neodoljiv na božićno jutro, onako uglavljen navrh Dečakove čarape sa stručkom zelenike u šapama.

Bilo je u čarapi još koječega – oraha i pomorandži, čokoladiranih badema, autić i miš na navijanje, ali Zec je bio daleko najbolji od svega. Makar dva sata Dečak ga je voleo, a onda na večeru dođe rodbina, zašušta papir od otpakovanih paketića, pa u silnom uzbuđenju zbog novih poklona Plišani Zeka pade u zaborav. Dugo je živeo u ostavi za igračke ili na podu dečje sobe i niko na njega nije naročito obraćao pažnju. Po prirodi je bio stidljiv, a pošto je ceo bio od pliša, neke skuplje igračke su se pred njim pravile važne. (…)

Ti Postaješ. Za to je potrebno dosta vremena. Zato se to ne događa često ljudima koji se lako lome, imaju oštre ivice ili ih treba pažljivo čuvati. Generalno, kad postanete Stvarni, većina vaše kose je već otpala, oči vam ispadnu i omlitavite u zglobovima. Ali ove stvari uopšte nisu bitne, jer kada postanete Stvarni ne možete biti ružni, osim ljudima koji to ne razumeju.


Iako se nije obrela u preterano surovom okruženju, njena senzitivnost je opažala sve. To je činilo velikim vizionarom, dok ju je istovremeno navodilo da korača ivicom starog ponora potisnute tuge. Sveže probuđena hrabrost, prelivala se na sve sa čime stupi u kontakt: njenu umetnost i njeno snažno unutrašnje biće.   

Svaki dolazak bio je prilika da se provetri i osveži unutrašnji prostor; da se istinski prihvati vlastita jedinstvenost i darovitost. Svaki susret sa sobom nudio je mogućnost da se otključa zaboravljeni potencijal i da se osmisli vlastita kutiju za prvu pomoć samo-podrške. Da se probudi unutrašnja majka koja neguje, razume, prihvata i bezuslovno voli. Taj podvig nije bio lak ali je vredeo svakog truda. Jer, život iznova ukazuje na krhkost detinje svesti i moć odraslog čoveka da pepozna i uvažavaži svoje potrebe; da prihvati i prigrli sebe. 

Radovala me je njena iskrena zainteresovanost za buđenje i istrajnost u nastojanju da stečene uvide primeni van terapijskih okvira. Saosećala sam se sa njenim bolom, koji sam svojevremeno osećala na sopstvenoj koži.

Naslovna fotografija: instagram.com/emperiance

Tekst: Nataša Nikolić

Nataša Nikolić je učiteljica joge i meditacije, holistička terapeutkinja i diplomirana sociološkinja. 2010. je osnovala Holistički centar i edukativni prostor Chandra u Nišu, Srbiji. Više informacija o njenom radu možete naći na sajtu www.natashanikolic.com i Instagram profilu.

WELLBEING je nova kategorija WANNABE MAGAZINE-a,
kreirana sa ciljem postizanja životnog balansa kroz edukaciju o dve glavne kategorije blagostanja - fizičkom i psihičkom/mentalnom čime želimo čitaoce da motivišemo da naprave promenu i da ih usmerimo u pravcu novih lifestyle navika sa pozitivnim uticajem na njihovo zdravlje.



Saznaj više o svim WELLBEING temama na LINKU.



Prati WANNABE MAGAZINE na

Comments