Nismo uspeli tek i još ni u čemu. Nismo ipak ni IN ni OUT. Ne ljubimo se,  ne mazimo, ne držimo za ruke, ne mrsimo kosu, ne idemo u pozorište.

Nismo demokratični, tragično smo neparlamentarni.

Nismo predvideli katastrofu! Nismo iz zasede ščepali sreću. Nismo mudro ćutali. Lajali smo kao besni, na sav glas.

Nismo ničiji, često ni svoji. Samo i jedino smo naši.

Opet znamo da pobegnemo. Da se ne javljamo. Znamo da se spakujemo za pola dana. Znamo da odlučimo danas za sutra iako nemamo ni imitaciju plana. Znamo i da se prilagodimo. Ponekad nismo ni ljubavnici, ni neprijatelji, ni tužioci, ni branioci, samo vršioci dužnosti istih. Kad se mora mora se, ali mi znamo da je to druga čaša.

Naše čaše su uvek do pola pune, ponekad nije jasno kako. Mi ne lažemo, ne pravimo drame, ne bojimo se ničega do nas samih. Kada postane teško izmaknemo se par koraka da sa distance pogledamo život i kada ga sagledamo u svoj njegovoj grotesknosti, predivno se nasmejemo i odlepe se pločice i posive kristalni lusteri. Mi nismo prepametni, ni urbani, ali nismo ni glupi, a iz krvi predaka se filtrirala hrabrost i zato mi znamo – groteskno je, ali dobro je – oslobađa straha, strepnje jer ružnije ne može.

Nama su koplja reči, drhtaji i emocije. Nama je u slučaju zamenica uvek draže mi nego ja.

U slučaju glagolskih načina mi poštujemo kondicional na štetu imperativa.

Nismo lepe i krhke kao princeze, ni blizu mudre i gorde kao carice, nismo princevi, nemamo ni kola, ni konje, ponekad i sami vidimo da smo prostakuše i žapci, ali mi imamo manir. Mi smo kao mali naučili da i kada ima osnova i kada ga nema krajnje je nedolično, neprimerno, nekulturno, vikati ja pa ja i opet JA ili još i bogohulno pohvaliti sebe sama.

Mi verujemo u višu silu, zovemo je raznim imenima i zato druge čuvamo od nas. Ne vezujemo crvene končiće jer verujemo da nas štiti lepa reč i inicijalna dobronamernost.

Mi možda na momente jesmo egoisti, ali mi težimo altruizmu. Mi znamo da svoje luksuze, zadovoljstva stavimo na stranu i žrtvujemo se za jednog od nas. I da naposletku osetimo zadovoljstvo što smo se pomučili, i dali za dobro koje nije vlastito.

Na kraju dana zbog svega što nismo i jesmo ponosna sam na nas.


Ivana Močević je profesor italijanskog jezika i književnosti, težak zavisnik od dobrih romana, poezije, nasmejanih i hrabrih ljudi, kafe, svih vrsta slatkiša, putovanja. Obožava Beograd, svoju sestru i svoje čarobne prijatelje.

Comments