Probudio me je taj miris jutra. Svež miris sveta.

Plaža. Utočište usamljenih duša, raj zaljubljenih.

U očima krmelji. Sunce me miluje i podseća na prošlu noć. Pregršt slanih misli.

Ne ustaje mi se. Teško mi je i da zevam.

Galebovi kljucaju oko mene svaki trag da sam bio tu. Prstima sklanjam zrno po zrno peska sa stomaka.

U daljini se čuje žagor. Zove me.

Neću da ustanem. Ne želim da se podsetim koliko je lepa, ne želim da pomislim da je već sutra neću više videti.

Čujem mobilni telefon. Okrećem se, tražim ga…

Da, ona je.

“Halo, Marko? Ovde je Prošla Noć. Slušaj pažljivo i odgovaraj na moja pitanja. U redu?”

“Da, valjda. Ne znam.”

“Neznanje se leči. Ljubav ne. Podigni glavu i pogledaj je. Koga vidiš?”

“Vidim lepu crnku u toplesu. Pliva.”

“Istinu govoreći – ti ne vidiš ništa, zar ne? Ne vidiš ili nećeš da vidiš? Bojiš se, ali sebi ne smeš da priznaš. Progledaj. Reći ću ti šta zaista osećaš.

Sinoć si je prvi put ugledao.

Nežni cvet koji se sa drugarima na plaži podsmevao pucketanju logorske vatre. Cvet koji se umiljava i prkosi noći. Sa osmehom od belih latica, cvet zvezdanog sjaja razoružao je tvoje srce.

Stajao si nepomično pola sata. Gledajući kroz vatru njen zamućen lik, shvatio si da želiš da podeliš tu slobodu. Naspram tebe, duhovi plaže su počeli na vrhu koplja da se vijore slobodni kao zastave svih boja.

Ponudila te je flašom tekile. Tim dopadljivim dalmatinskim naglaskom urezala ti je ime Albina u večnost. Nežnim dodirom iscrtala je katanac po tvojim usnama i bacila zamišljeni ključ.

“Ne želim da pričaš. Večeras sam samo tvoja ukoliko ne izustiš ni reč. Izdrži, i oslušni me.”

“Uhvatila te je za ruku i povela na obližnju stenu. I tada…”

“Sećam se. Sećam se draga, najdraža moja Prošla Noći. I da mi je dala da pričam, ćutao bih kao zaliven. Albina, preplanula crna morska sirena. Sedeli smo na toj steni čitavu večnost. Obasjani romantikom, uz zvuk talasa koji se grčevito bore da nas zagrle, ljubili smo se pogledom, a vodili ljubav usnama. U jednom trenutku mi je stavila ruku na srce.

“Želim i ja tebe da oslušnem. Ali na svoj način. Hm, pa ti zaista kucaš, to mi se sviđa. Retki su ti koji kucaju.”

Koža joj se naježila. Da li je noć bivala sve hladnija ili su emocije počele da se bude, ne znam. Bio sam opijen, ali ne tekilom.

Trčimo po plaži, valjamo se u pesku, doslovce dubimo na glavi. Sve vreme ćutim, na svako pitanje odgovaram osmehom. Magična noć bez reči.

Nije mi nikada rekla odakle je, koliko ima godina, čime se bavi. Šaputala mi je kako voli zalazak sunca, ukus maslina i nemir. Da, voli nemir. Nije bilo potrebe da je pitam zašto. Nije bilo, jer sam je te noći zaista oslušnuo.”

“Spojili ste se, Marko.”

“Spojili smo se, Noći.”

Veza je pukla. Ponestalo mi je kredita, “roaming” je zadao poslednji udarac.

Pokušao sam ponovo da se konektujem sa svojim sećanjima, ali u tom trenu sam primetio praznu flašu tekile pored sebe. To me je nateralo da ustanem i napokon kažem nešto Albini…

Ali to nećete čuti.

Šapat je ostao u boci, boca je bačena daleko u more. Talasi su progutali jednu ljubav, jednu noć, jedan spoj.

Mahnuo sam suncu, stavio malo peska u džep od bermuda, uzeo mobilni i požurio do hotelske sobe.

Autobus samo što nije krenuo.


Marko ”Radoja” Radovanac, beogradska skitnica, u stalnoj potrazi za novom idejom. Glavno oruđe – reč, najbolji prijatelj – emocija. Sve više od navedenog bi zahtevalo cenzuru i obaveznu psihijatrijsku analizu.

Comments