U vreme komunističkog socrealizma, koji svet pamti kao vesele sedamdesete, šminkanje je podrazumevalo plavu i zelenu senku, eventualno braon i belu. Hrabro okrečene, sa nepomičnim frizurama nameštenim hladnom trajnom i nalakiranim lakom za kosu, da lokne ne mrdaju, sa šiljatim brushalterima ispod sintetičkih rolki u midi zvonastim suknjama, radnice su jurišale u bolju budućnost, bez ikakve senke egzistencijalnog straha. Bile su sigurne u pravo na abortus, socijalno i zdravstveno osiguranje, mesečnu zaradu i besplatno školovanje. Uniformisana vojska žena srednjeg staleža, čuvala je porodičnu i društvenu stabilnost sa punim uverenjem u vrednost položaja drugarice i uvredljivost položaja gospođe.
Vladajuće zablude činile su život solidnim, udobnim i neuporedivo boljim i lakšim, nego što je bio život njihovih majki u posleratno vreme. Dobar ukus je bio proteran zajedno sa gospoštinom, a carstvo regala, troseda i garnitura, marširalo je pobednički uz komplete i hladne trajne nad zelenim kapcima. Noge u borosanama ponosno su izlagale dlake na nogama pod bež najlonkama. Niko nije nosio crne čarape, osim u žalosti, a u robnoj kući Beograd postojala je polovina rafa sa udovičkom opremom – čipkastim crnim šalovima koji su bili divni zajedno sa ostalom neprivlačnom crninom.
Jednom sam kupila dva takva šala i napravila od njih rukavice bez prstiju duge do laktova.
Nije bilo mnogo načina da budete ekstravagantni, osim ako nešto sami ne izmislite, sašijete, napravite.
I ja sam nosila tinejdžersku uniformu – Lee Cooper farmerice, Borovo spenserice, đubretarac i mini-val kao podlogu za tapiranje i lakiranje kose. Kosa je morala da stoji decimetar iznad glave tokom nekoliko decenija bez senke straha i neizvesnosti.
Zelena i plava senka mi se nisu sviđale, ali crni krejon sam obilato trošila.
Lažna stabilnost prve mladosti nestala je devedesetih, zajedno sa mini valom i svom ostalom nemogućom rekvizitom i estetikom srednje klase. Svet je prodro iza gvozdene zavese, rasturio nas, probudio nas, obesmislio i ponudio neshvatljivo izobilje kulturnih i estetskih vrednosti i treša i trebalo je vremena da se napravi razlika.
Nad budućnošću se nadvila senka straha, neizvesnosti, besciljnosti, depresije i uzaludnosti, a tolike do tada nepoznate nijanse mračnih osećanja, pratila je šminka svih boja u svim nijansama. Senke u prahu za dnevnu varijantu, masne i svetlucave za veče. Pored toliko nijansi ljubičaste, sa srebrnim i zlatnim sjajem, zelena i plava su postale ne retro, nego sramno demode, kao i mini-val i lak za kosu.
Obilje izazova među kojima nije ni bilo moguće birati, jer su dolazili u paketu – psihodelična muzika sa halucinogenim drogama, Bukovski i Erika Džong sa seksualnim rizicima, osenčilo je naše duše drskošću i preosteljivošću, fatalizmom i beznađem.
Oči u kojima se ogleda duševni nemir traže odgovarajući okvir za tu sliku koja ima samo jednu dimenziju – dubinu ponora.
Senke nove estetike na kapcima, kulturni premaz na licu i usnama, kostimi i rekvizita mode, umetnosti, rokenrola i svih ostalih izraza individualnosti koja je postala obavezna, a koja jedino teži novoj vrsti uniforme, poretku i cilju koji uporno izostaju, još uvek nas nekako zadržavaju da se ne sunovratimo u bunar sopstvenog pogleda iz ogledala.
Aleksina Đorđević je matora ribetina. Zna sve i neće vam reći. Ne daje savete i ne proriče budućnost, osim ako je baš mnogo nervirate. Užasno komunikativna, a provokaciju smatra najzabavnijim oblikom komunikacije. Izvodi striptiz za pismene.