Avangardna umetnica, ikona novog talasa osamdsetih, Aleksandra Slađana Milošević, preminula je u Zemunskoj bolnici posle kraće bolesti u 69. godini.

Sećate li se diva iz osamdesetih godina prošlog veka, koje su žestoko bile ono što jesu, podizale standarde i živele prema svojim pravilima? Slađana Milošević je bila jedna. Sada je nazivaju ikonom novog talasa, a tada smo je poznavali kao pank divu. Našu jedinu. Oni su imali Sidi Loper, a mi Slađanu.

Osamdesete su bile transformativno vreme – užasna moda natapirane kose, kože sa naramenicama i pačvork-kombinacije šminkerskog, pank i hipi stila. To je bila odlika avangarde, a osamdesete su do sada neprevaziđene u avangardi. Koliko se danas srećemo sa usponom najtupljeg konzervativizma (pitajući se kako je preživeo i ispod kog kamena je izmileo, kad osamdesetih nije ostao kamen na kamenu), toliko je svetli duh osamdesetih bio otvoren ka sopstvenom unutrašnjem životu, jednako kao i ka svetu. Cenila se i vrednovala radoznalost, originalnost, hrabrost, pomeranje granica, sloboda mišljenja, kreativnost…

Slađana Milošević je svojim talentom, pojavom i nastupom predstavljala i zastupala sve to – ona je bila avangarda i nosila je duh osamdesetih, u kosi i odeći, kao i u svojim pesmama i načinu života.

Na svom prvom singlu objavljenom 1977. godine u pesmici „Au, au“ Slađana peva o svojoj različitosti i upadljivosti na način koji je bio toliko privlačan i simpatičan, da je pesma postala hit leta. Sledeće godine, Slađana Milošević je objavila mnogo hrabriju i mnogo avangardniju pesmu „Seksi dama“ i od tog momenta je već bila pank diva, avangardna umetnica, pomeračica granica i legenda.

Stihovi „jer ja sam seksi dama/i sve sad mogu sama/šta kažete na to svi/šta kažeš mama ti?“ bili su prvi izazov te vrste upućen patrijarhatu na ovim prostorima. Savremene pesme koje se obraćaju mami (uključujući stih „Mama, to nije onaj svet/o kome nekad pričala si“ Sajsi MC i pesmu „Mama“ Zemlje Gruva“), izrasle su i evoluirale na tlu koje je avangardom zasejala pank diva, buntovnica sa razlogom, pevačica i umetnica specifičnog i prepoznatljivog senzibiliteta, Slađana Milošević.

Da nismo imali Slađanu, možda ne bismo prepoznali Konstraktu – a ako vam se čini da tu nema poređenja, ne čini vam se. Nema. Ima pariteta. Ono što je Slađana bila tada, na svoj žestok način, Konstrakta je sada, na svoj suptilan način.

Ako žene umetnice na našim prostorima pomeraju granice i izmišljaju avangardu, to je zato što imaju temelje za to, a lik i delo Slađane Milošević su definitivno ugrađeni u te temelje. Čak i kada je reč o simbiozi avangarde i mejnstrima, odnosno, muzici kojom se predstavljamo na Evroviziji, na primer.

U jugoslovenskom izboru za Evrosong, 1981. našla se pesma Slađane Milošević „Recept za ljubav“, a 1984. njen duet sa Dadom Topićem „Princeza“.

Moja formirajuća i transformativna mladost odvijala se osamdesetih. I Slađanina muzika nije bila muzika moje mladosti. Ja sam volela poetiku nekog drugog bunta, ali sam nosila natapiranu kosu i znala sve pesme Slađane Milošević, jer sam prepoznavala ono što je ona bila i ono što je simbolizovala. A bila je autentična i svoja. I to je najveći kompliment za svako ljudsko biće, kojim se opraštam od Slađane, uz duboku zahvalnost i poštovanje.

Pročitajte i ovo: Cigla u glavi: Kako su propale osamdesete

Naslovna fotografija: instagram.com/a.sladjanamilosevic

Aleksina Đorđević

Comments