Imati jest beskrajno sebično. Voljeti jest beskrajno plemenito. Što učiniti u trenutku kada nismo u mogućnosti pomiriti te dvije riječi: imati i voljeti? Postoji nekoliko vrsta ljubavi. Jedna vrsta ljubavi jest i platonska ljubav. Svjesno ili nesvjesno, svatko je najmanje jednom u životu okusio platonsku ljubav. Znači li to da je platonska ljubav odlika nesebičnosti i plemenitosti?
Voli me, ne voli me
Kada je riječ o platonskoj ljubavi nije važno je li on/ona mlađi/mlađa, stariji/starija… Važni su samo mistični osjećaji. Kad je riječ o platonskoj ljubavi, sva se njena ljepota nalazi upravo u njoj samoj. Lišena jest ispraznosti, seksualnosti, straha. Njeguje strpljivost. U svakodnevnom životu, u kojemu se savjetuje život bez rizika, platonska ljubav jest savršena. Za razliku od ljubavi, u kojoj smo primorani uživati u nesigurnosti, ponudi i potražnji i različitosti drugoga, platonska ljubav ne poštuje nesigurnost, ponudu i potražnju i različitost drugoga – ne zato što ne želi, već zato što to nije potrebito. Platonska ljubav, naime, nudi zadubljenost i zanos. Poneki, možda, niti nisu spremni za nešto suprotno od platonske ljubavi. Postavlja se pitanje – kako bez bojazni otvoriti vrata svojega srca (a, naposljetku, i stana)? Možda ste sad spremni, a da to i ne znate.
