Na Balkanu uopšte, a naročito u manjim, provincijskim gradovima, ljudi su veoma često skloni tome da o ljudima sude na osnovu izgleda. To je donekle i razumljivo, jer em je u ljudskoj prirodi da uočava i bude radoznao, em je na neki način odjeća zaista najčešće odraz našeg karaktera (ili onog što bismo željeli da budemo). Malo manje su mi razumljive i prihvatljive raznorazne osude i priče koje počinju sa: “Je l’ mogla obući nešto kraće…” ili “Izgleda kao da je daltonista u najmanju ruku…” i tako dalje.
Ali ponekad ne možeš, a da ne upadneš u tu zamku ljudske prirode i postaviš se pomalo osuđivački, svi to rade (ako ste u sebi nakon čitanja te rečenice pomislili kako vi nikada ne upadate u tu zamku i kako ne volite ljude koji su takvi, zapravo ste upravo osudili one koji osuđuju…). Tako i ja često uhvatim sebe kako sjedim, posmatram i procjenjujem. Ocjenjujem. U sebi se podsmijehnem, ili pomislim šta bih popravila, ili šta bih pokvarila (dešava se…), šta oduzela ili dodala. I nekako sam negdje na pola puta shvatila da najčešće ne bih promijenila dužinu suknje ili dubinu dekoltea, već stav. I onda sam počela detaljnije da posmatram djevojke u izlasku da bih na sebi svojstven način tu neku teoriju i potvrdila. I došla sam do zaključka koji sam i očekivala – zaista je stav, tj. način na koji tu istu odjeću nosiš, najvažniji od svega.
Za nju će rijetko ko reći da je vulgarna
Postoje devojke koje obuku veoma kratku haljinu, možda uz to čak i dekoltiranu – ali na licu imaju onaj neki naivni osmijeh, ili osmijeh koji ne može da sakrije njihovu sreću što su uopšte tu gdje jesu. Nešto iskreno. A da ne govorimo o onim djevojkama koje znaju uz taj osmijeh još i da se nose damski, pomalo suzdržano.
Bilo da se radi o prvom tipu djevojke (ona koja zna i voli da izlazi, kojoj je smijeh jedina karta za svako mjesto u gradu, koja uživa u tome što jeste i ne stidi se da to pokaže) ili o drugom tipu djevojke (koja iz kuće, i što je još važnije iz glave, nosi neke manire, usklađenost pokreta, nekakvu blistavost iako potkrepljenu suzdržanošću…), ili o nekom trećem, četvrtom ili petom tipu djevojke – koja opet sve što radi, radi zbog sebe, iskreno i nekako djevojački primjereno…
Na njoj to ne izgleda vulgarno. Tačno je da će se i za njom okrenuti, i za njom će neko zviždati, i za nju će se prokomentarisati da joj je suknja prekratka, da je izbacila grudi – toga uvijek ima i to je u toj situaciji možda sasvim odgovarajuć komentar – ali to neće biti glavni utisak koji će ljudi koji su je sreli sa sobom ponijeti to veče. U njihovim glavama ipak će ostati i onaj osmijeh, i onaj stav, i osjećaj da je sve to urađeno nekako sa stilom, baš onako kako treba.
A postoji i onaj tip djevojaka na kojima će i mnogo zavorenija odjeća izgledati vulgarno. Svaki njihov pokret djelovaće izvještačeno – od momenta kad “banu” u klub, do prenapadnog igranja, onih “zmijskih” pogleda i svega što to prati… To sve u paketu nije mi ni toliko odbojno koliko nekako, šta znam – tužno. Bez lažnog morala, osuđivanja ili napadanja – ja sam prva uvijek i za kratko, i za zezanje, pa i za provokativno. Ali – sa stilom. Moj lični stav je da je granica između vulgarnog i pristojnog zapravo samo jedan osmijeh. Stoga, ako vam nekada neko kaže da ste “vulgarni”, “opasni” ili “nimalo naivni”, a vi pritom ostanete začuđeni, jer ste obučeni sasvim pristojno, možda treba ponovo da pogledate. Na licu.
