Od kad je objavljen epilog tragedije u Bajmoku, Fejsbuk je podnožje vešala, zastrašujuće u svakom smislu. Jedini status koji sam lajkovala glasi ovako:

„Jutros sam bila tužna. Sad me samo strah. Koliko ste samo krvoločni danas.“

Od jutros se pitam kako da pišem o strahoti nasilnog gubitka mladog života. Rizikujući da omastim konopac nošena krvožednim cunamijem, pisaću onako kako uvek radim – kako mislim, osećam i vidim da je istina.

Kao majka petnaestogodišnje devojčice provela sam mnogo nemirnih sitnih noćnih sati, pokušavajući da ne zamišljam ništa i da umirim zabrinutost zivkajući dete svaki čas, kao da time mogu nešto da učinim, osim da budem malo mirnija kad me ona uveri da je sve u redu i kad me njeni punoletni drugovi uvere da je sve u redu. Kao da dve sekunde posle toga svet ne može da se sruši i da više nikad ništa ne bude u redu. Ali ja ne mogu da zaključam svoje dete, niti da idem sa njom po koncertima i kafićima, ona ima svoje društvo. I moje molitve.

Ne mogu ni da se pitam kakav je Bog koji ne čuje majčinske molitve, jer to je besmisleno pitanje.

Pitati se o ulozi države i policije, takođe je potpuno besmisleno.

O institucijama koje bi trebalo da psihopate drže pod ključem? Broj takvih institucija i njihovi smeštajni kapaciteti ni izdaleka nisu dovoljni, sigurna sam.

Strašno je što je možda suvišno pitati se i kakvi smo ljudi.

tragedija1 Tragedija: Bi li smrtna kazna pomogla?

Mnogo me potreslo to što smo izgubili taj divan mladi život. I mnogo me potreslo to kako smo reagovali na gubitak.

Kako smo skočili da tražimo pravdu i osvetu. Linč, odmazda, mučenje i smrt. Nikli smo na tlu natopljenom krvlju, istorija preživljavanja na ovim prostorima ispisana je neuslišenim majčinskim molitvama. Podozrevam da je tako i sa ukupnom istorijom čovečanstva.

Ali ja ne želim nikoga da čerečim i koljem.

I pitam se šta možemo da uradimo da osujetimo noćne kasapine?

Odgovor je stigao u vidu teksta koji je ovih dana linkovan na Facebook-u, pre nego što je počeo linč, a dok je trajala neizvesnost. Neki ljudi su tamo negde razmišljali, poučeni tragičnim iskustvima, pa su uzeli stvar u svoje ruke – na konstruktivan način:

Svima koji su komentarisali tragediju, okačila sam ovaj link. Jedan komentator je uzvratio otprilike ovako: „Kad se ukaže potreba za noćnim vitezovima, jasno je da nam je država u srednjem veku. U drugim zemljama to radi policija.“ Vispreno. Nema šta. Ali ja ne znam da je policija ikad igde stvarno sprečila nekog psihopatu da napadne usamljenu ženu. Jer tamo gde su žene same, nema policije. U sred grada, na primer, pri povratku iz kafića ili sa posla, ulicom kojom su bezbedno prošle milion puta.

Žene bez muškarca u društvu nisu bezbedne – u očima psihopata, one su lak plen. Najlakši ulov je životinja izdvojena iz krda, a definitivno postoje lovci na usamljene devojke.

Žene i devojke svesne svoje samostalnosti, savremene i opuštene u onome što su hiljadu puta već uradile bez problema – vratile se kući same u sitne sate – možda nisu dovoljno svesne predatorskog okruženja i ne vide sebe kao plen, koji neko vreba i kome treba zaštita. Ali da imaju kome da se obrate i zatraže pratnju, verovatno bi najveći broj njih to i uradio.

Ruski muškarci se odazivaju porivu da zaštite svoje sugrađanke i među njima ima oženjenih ljudi, nisu avanturisti, ali su neka vrsta dobrovoljne civilne policije, rade pravu stvar i ne traže nagradu. Imaju majke, sestre, devojke, žene, ćerke i svesni su ženskog položaja u rizičnim situacijama.

A to su uvek iste situacije – noć i sama žena na ulici. Zašto je sama? Nema dečka, izašla je sa drugaricama i nema ko da je isprati kući. Vraća se s posla. Posvađala se sa dečkom. Beži od muškarca koji joj preti i proganja je.

Da li bi to radilo kod nas? Bi li se pojavili volonteri? Silni nezaposleni mladi muškarci, koji ubijaju vreme, ne uspevajući da učine ništa posebno korisno ni za sebe ni za druge, koji bi možda pronašli svoje viteštvo i svrhu u pravoj zaštitničkoj ulozi? Da li bi stvar uspela ako bi se neka agencija time bavila, a usluge naplaćivale? I ako bi cena bila pristupačna, manja nego za taksi? Ili ako bi država plaćala volontere nešto simbolično, ili ako bi privatnici recimo, umesto poreza odvajali novac za ovu uslugu?

A možda će neko smisliti nešto pametnije i praktičnije, samo treba da mu sine. Dobre prakse treba usvajati, a dobre ideje razrađivati. Naročito ako mogu da sačuvaju dragocene živote.

Veoma sam skeptična po pitanju organizovanja besplatne pratnje za usamljene žene kod nas, onako kako su to braća Rusi uradili. Volela bih da nisam, ali jesam.

A najviše bih volela da moju sumnjičavost demantuju neki muškarci od časti, čojstva i junaštva.

Aleksina Đorđević 
Comments