Zar nije jedna od prvih reči koje dete nauči da govori prisvojna zamenica – MOJE!? Zar velika većina dečijih svađa još u najranijem uzrastu ne potiče od toga što je neko prisvojio tuđu igračku, a onaj drugi pokušava da odbrani svojinu?! Koliko ste puta sami bili jedan od ove dvojice, misleći da je u tom trenutku najvažnije prisvojiti ili odbraniti. Kada sam imao bilo kakve sukobe sa sestrom, braćom, drugovima, otac mi je uvek govorio jedno te isto: Važnija ti je sestra! Važnija su ti braća! Važniji su ti drugovi… Moj otac je oficir i istoričar, magistar političkih nauka. On dobro razume svojinu, ugovore, dogovore, granice, domete. Uspeo je da potpuno relativizuje moj osećaj za posedovanje materijalnih stvari. Ne znam da li će to izaći na dobro.

Ovih dana je jedan otac ubio sina zbog imovine. Imovina, u ovom slučaju je zemlja, imanje. Vrlo star otac. Čak je i sin star. Čovek stvarno mora da se zapita kakva je to zemlja, koliko mora biti dragocena, koju stvarnu, a koju imaginarnu, simboličnu vrednost ona ima, kada potire očinsku ljubav, očinsku obavezu, očinsko iskustvo, zdrav razum, ljudskost… Možda to nije bila čak ni zemlja, možda je to bila samo međa, jedna brazda, jedno usamljeno drvo na razmeđi. Ko je kriv? Starost? Bolest? Možda “onaj koji je prvi ogradio komad zemlje, kome je palo na pamet da kaže “Ovo pripada meni”, i koji je našao ljude dovoljno prostodušne (simples) da mu veruju”, kao što je rekao Ruso još 1755. u svojoj “Raspravi o nejednakosti”.

Savremeni  nemački filozof Peter Sloterdrajk (Peter Sloterdijk), govoreći o uzimalačkoj moći modernog sveta, koristi  termin Ruka koja uzima. Setio sam se toga razmišljajući o ruci oca koja uzima, najpre nož, pa pušku. Savremeni svet sav je od posedovanja, sada već prilično jasno razgraničen na one koji imaju i one koji nemaju. Ali i stari svet je bio takav, još od kad su Feničani izmislili novac, pa i još ranije… Od kada je postalo moguće sve kupiti, dobiti razmenom. Ahilej, taj najveći junak starog sveta, promenio je tok Trojanskog rata samo zato što je smatrao da mu je nepravedno oduzeta njegova lična svojina, njegova lična robinjica.

Ali, izvan i iznad tog komplikovanog  sveta  privatne svojine, javne svojine, društvene svojine, intelektualne svojine, partijske svojine, državne i svake druge svojine, izvan i iznad imanja, međa, temelja i nasleđa, postoji jedna svojina kao neutuđivi deo identiteta. To je emocionalna svojina.
Moj otac je potpuno uspeo da relativizuje moj osećaj za posedovanje materijalnih stvari. Ne znam, zaista, da li će to izaći na dobro.
Ali znam, važniji su mi prijatelji.
Važnija su mi moja braća.
Važnija mi je moja sestra.
Možda će mi jednog dana čak i neprijatelji biti važniji.


Uroš Pajović voli lepe stvari i lepe ljude. Pogled na svet i odnos prema drugima deli sa dr Hausom. “I am not settling for anything less than everything.”

Comments