Neki ljudi sumnjaju u sebe. Ne zato što su nesigurni, što ne znaju šta rade i šta hoće, nego zato što imaju naviku da uvek preslišaju sebe, pre nego što krenu da preslišavaju druge. Ako imaju problema u nekom odnosu, oni razmišljaju o tome šta nisu učinili, a mogli su i šta su učinili pogrešno i pozivaju onoga sa kim imaju problem da zajedno razmotre svako svoje domete u činjenju i nečinjenju i da pronađu rešenje. Za njih, sumnja je oruđe mirotvoraca, koje prvo isprobaju na sebi. Kad pronađu svoje greške i manjkavosti, bez oklevanja ih priznaju i traže savet i uputstvo kako da se koriguju. Ponekad, oni zaključe da su postupali i rezonovali sasvim ispravno i shvate da imaju posla sa vrstom ljudi koja spontano, instiktivno i bez sumnje u sebe zloupotrebljava nečiju ispravnost, zarad sopstvenih interesa. Ovakvi uvidi im veoma teško padaju, pa možete biti sigurni da su istrajno i temeljno sumnjali u sebe i pretresli se od podruma do potkrovlja, pre nego što su utvrdili ko je sumnjiv.

Neki ljudi su naivni. A možda su prosto suviše lenji da bi sumnjali. Oni po difoltu imaju poverenja u ljude i svakome dozvole da dokaže u praksi da li je vredan tog poverenja. Često, oni dopuštaju sumnjivim tipovima da manipulišu, praveći se da to ne primećuju, jer je suviše naporno ispravljati krive Drine, a besmisleno je ukazivati na krivinu Drini, koja je prirodno krivudava i takva će i ostati. Oni neće da se bakću. Ni sa sumnjom, ni sa sumnjičavcima, ni sa sumnjivima. Prosto puštaju svakoga da bude ono što jeste, ogrnuti naivnošću poput plašta nevidljivosti. Oni su rešeni da stupaju otvorenog srca i sa poverenjem i često ih sumnjiče za hrabrost, mada je ovo oblik komformizma.

sumnja 1 Tri lica sumnje
Comments