Svaki romantični film koji gledamo osvoji nas tipičnim scenarijem koji nas vodi do željno očekivanog kraja. To je onaj dio kada nakon svih zavrzlama i kompliciranih zapleta gledamo njih dvoje kako odlaze u sumrak sa porukom “živjeli su sretno do kraja života”. Taj sretni kraj ostavi nas sa suzama. Neke plaču od sreće, a neke tuguju uvjerene da je taj sretan kraj, ipak, predodređen samo za film. Nažalost, možda je to i točno. Ne zato što u životu ne postoji mogućnost da doživite svoj vlastiti sretan kraj, već zato što nas filmovi ostavljaju samo sa vjerom i nadom u ljubav. Ta filmska ljubav prečesto nije ni upola komplicirana i životna kao što su naše svakidašnje. U tim pričama komplikacije dolaze prije, a jednostavan život kasnije. Ne pitate li se i vi ide li u životu to obratno i što znači to “živjeli su sretno do kraja života”? Što se točno krije iza tih riječi, i kakav je, zapravo, sretan život do svog kraja?
Sigurna sam da se mnoge među vama baš to pitaju svakog dana dok se bude grleći svoj jastuk ili pak svoju muževnu polovicu. Kada će doći moj sretan kraj? Postoji li samo jedan takav ili će ih biti više? Kako ću biti sigurna da je to pravi izbor? Hoću li biti dovoljno snažna da proživim svoj happily ever after do kraja? Sigurna sam da se pitate, jer baš smo mi djevojke one koje su uvijek oko nečega nesigurne i kojima gotovo uvijek ni najbolje ne izgleda dovoljno dobro. Jeste li primjetile koliko djevojaka često juriša kao bez glave ka svom sretnom kraju i koliko se kula od pijeska previše puta poruši zbog djevojačke nesigurnosti? U što ste to točno, drage moje, nesigurne? Što se to točno sve pitamo?
Znam, želite klecanje koljena i ubrzano lupanje srca. Želite te famozne leptiriće u stomaku da plešu svoj argentinski tango. Želite nježnost, sigurnost, intimu i budućnost. Želite avanture, želite bajke. Da, sve mi želimo svoj sretan kraj, prečesto ne razmišljajući što on predstavlja i što nosi sa sobom.
Takve smo mi žene, želimo sretan kraj, ali bojimo se onoga što on donosi
Kako onda djevojke, ipak, konstantno griješe? Izgleda, djevojke vole doći do cilja bez puno muke. Ali baš tada, na tom cilju dolazi i hvata ih nespremne – život. U životu prečesto klecaju koljena i srce ubrzano lupa iz nekih sasvim drugih razloga. Srce ubrzano lupa kada se suočiš sa činjenicom da život nije bajka, a ti se ne osjećaš dovoljno snažnom da bi je ipak proživjela. Prečesto tlo podrhtava zbog obaveza i uzajamnih obećanja koja zahtijevaju ipak malo više truda nego što ga je trebalo uložiti da bi se došlo do cilja. Zbog tih razloga djevojke su često te koje okreću leđa životu i bježe od problema. Ne mislite li da ne postoji ništa ljepše nego dijeliti obaveze i imati čvrsto rame na koje ćete se osloniti kada vas stegnu problemi? Ne želite li se složiti sa mnom da uz pravu osobu nema toga što vas može pokolebati u vaš sretan kraj?
Pitate se odakle je meni sve ovo došlo odjednom? Možda sam vidjela previše nesretnih završetaka, a čak i više puta vidjela sam krive početke.
Današnje djevojke kao da žive samo za taj jedan kraj, makar i po cijenu krivog izbora. Nije vjenčanje u najljepšoj haljini na svijetu i odlazak u sumrak kraj. To je samo jedan novi početak, početak nečega što će biti drugačije od svega što ste do sada proživljavale. Početak života u njegovom pravom obliku. Početak je to kada će često leptirići stati sa svojim plesom, a vi trebate glazbu ponovno pokrenuti. Mislit ćete da ste uspjele onog dana kada izgovorite sudbonosno da, i gorko ćete se prevariti. Svako da može biti sudbonosno. Uspijevaju one koje to da izgovaraju svakoga dana poslije toga. One koje će i najveći problem prihvatiti sa da. To su one žene koje se ne boje priznati da veze nisu bajke, da su veze prečesto teške, komplicirane i da je potrebno više od leptirića i klecanja koljena da bi trajale. To su one žene koje se ne boje priznati da nisu dovoljno snažne, nisu dovoljno samostalne, da se često osjećaju nevoljeno, nesigurno i nezaštićeno. Žene koje su spremne na sve da bi svoje veze iz dana u dan pretvarale u bajke.
Na vama je samo da osjetite najveće ubrzanje srca do sada prije nego što se upustite u svoje “sretno do kraja života”. Onakvo ubrzanje zbog kojega mislite da će vam srce iskočiti iz prsa i početi poskakivati po ulici, a vi ćete trčati za njime i nećete ga stići uloviti. To je ono klecanje koljena zbog kojega ćete pomisliti da pod vama podrhtava zemlja. To je ona misao koja vas budi ujutro sa najvećim osmijehom na svijetu, i ona suza u oku koja klizi niz obraze dok razmišljate kako ćete dalje ako sutra ne stavite njegov osmijeh na svoje lice.
Sve što ste do tada mislile da znate u životu, zaboravit ćete zbog tog osjećaja. Takav osjećaj nećete doživjeti ako birate nečiji skupi auto, džep pun para ili vilu sa pogledom. Baš zbog takvih djevojaka imam potrebu napisati sve ovo. Zbog djevojaka kojima nikada nije dosta, koje misle da su svoju ulogu odigrale svojim zanosnim hodom kraj osobe koju praktički ni ne poznaju, nesvjesne da vas upoznavanje čeka cijelog života. Zbog djevojaka koje su pogrešno zamislile kakav taj netko kraj njih treba biti, krivo misleći da će svojim ženstvenim čarima promijeniti osobu koju imaju pokraj sebe.
Jeste li ikada čule muškarca kako se mori mislima da je nesiguran, da ne spava noćima pitajući se je li baš ona prava? Niste, ali sigurne ste da ih ima. To je zato što se, za razliku od žena, muškarci ne boje upregnuti svoju unutrašnju snagu za pravu stvar. Za pravu stvar muškarci neće pobjeći, i ne bojte se, neće vas ostaviti same. Muškarci će, vjerujte mi, ostati do kraja u dobru i zlu. Djevojke će, ipak, prečesto dozvoliti da njima zavlada vlastita slabost. Gdje su tada te famozne emancipirane žene novog doba? Nažalost, emancipacija je ženama možda dozvolila previše. Dozvolila im je da kada prvi put pomisle da su se zasitile života, ostave iza sebe njegov najbolji dio. Dozvolila im je da grade pogrešne ideale, love pogrešne izbore, a sve u svrhu nekog višeg cilja. Dozvolila im je da odaberu samoću, misleći da ih nešto bolje čeka izvan njihove veze. Prečesto, čeka ih lutanje bez cilja, stremljenje ka pogrešnom cilju.
U ljubavi nije cilj doći do kraja. U ljubavi ne treba biti ciljeva, ne treba biti završetaka. Cilj treba biti ljubav sama. Ljubav treba predstavljati novi početak iz dana u dan. Ljubav i život ne idu jedno bez drugoga. Ne dozvolite da išta drugo, osim ljubavi, kreira vaš život.
Svim ženama i muškarcima koji svaki dan, ne znajući što donosi sutra, u dobru i zlu, jedno drugome i dalje govore “da”.
Andrea Kljajić je studentica prava, provincijalka pod svjetlima velegrada, kozmopolit otvorenog srca i uma, serijski monogamna ovisnica o ljubavi, zaljubljenik u poeziju Miroslava Antića, gracioznost Audrey Hepburn i filozofiju Jean Paul Sartre-a. Ona je vječiti sanjar inspiriran pisanom riječi i ostarit će u kutiji modnih časopisa, knjiga, CD-a i cipela.
