Među svim ostalim vrstama inteligencije postoji i ona socijalna, koja u sprezi sa emotivnom, služi da osetimo situaciju i odnose u njoj i da odlučimo kako da se postavimo.

To je ono kad upadnemo u nezgodnom trenutku u neko društvo ili u poverljiv razgovor i onda pitamo da li vam smetam i naravno, niko neće da na to pitanje odgovori istinitio, nego kažu ne, ne, sedi. Ili upravo smo završili.

Svi smo uglavnom dovoljno socijalno senzibilisani da znamo kad nismo dobrodošli, samo pitanje je koliko nas to stvarno interesuje.

Ako smo pitali da li smetamo, možda smo to učinili iz kurtoazije, ne očekujući da ćemo dobiti potvrdan odgovor i možda nas baš briga i ako stvarno smetamo. A možda smo stvarno spremni da se bez uvrede okrenemo i odemo i vratimo se kasnije, dajući ljudima vremena da okončaju situaciju u kojoj ne žele naše prisustvo.

Da li iko stvarno veruje u ovu drugu opciju?

Pa, veruje onaj ko nas dobro poznaje i tačno zna da zaista ne želimo da smetamo, a nismo baš u stanju da to prećutno i suptilno izvedemo, nego treba da nam se kaže.

Ali sva je prilika da ćete takvo pitanje postaviti baš tamo gde niko ne veruje u neposrednost, pa ćete onda sedeti u bockavom okruženju sukoba u koji ste upali, a možda su baš i vas ogovarali, pa se sad pitaju da li ste nešto čuli i preterano se trude da vas uključe i uvaže.

Prosečna socijalna inteligencija ide dotle da smo zabrinuti da nekog ne uvredimo i da se osećamo loše ako smo zamalo uhvaćeni u pljuvanju. Ona ne ide dalje, ka udruživanju sa emotivnom inteligencijom i suočavanju.

Niko ne kaže (osim u humorističkim serijama) baš smo te sad ogovarali zbog toga i toga i svi mislimo da si budala zbog toga i toga i pitamo se kako si mogao da uradiš, kažeš to i to i da vas onda pozovu da im objasnite svoje motive.

Jer su sigurni da bi vas takav pristup uvredio i ne razmišljaju o tome da bi vam isto tako pružio priliku da uvidite koliki ste kreten ili možda ponudite dovoljno dobro objašnjenje, pa da shvate da niste.

Jer svi poznaju, polazeći od sebe, krute granice ega i bolan efekat neposrednosti.

chuvstvo viny1 600x432 Uvređeni i povređeni

Neposrednost nas vređa. Ne vidimo je kao lek, koji će ispod uvrede pronaći povredu i pomoći joj da se isceli

Retko ko doživljava neposrednost kao lek. Kao neophodnost u prevazilaženju granica ega i doticanju povreda srca, koje ego štiti barikadama.

Ima čudnih ljudi, čije su granice montažne, a ego elastičan, koji moraju da uče kada treba da se uvrede i da reaguju kao uvređena persona, da bi bili prihvatljivi prosečnoj socijalnoj inteligenciji.

Oni se teško uče tome, iako su veoma senzitivni, emotivno visoko inteligentni, plemeniti i ne žele nikog da povrede. Uvreda im teško pada na pamet.

Oni će izgovarati rečenice opreznosti kao što su možda će ovo sad da zvuči skroz uvrnuto, ali ja to tako vidim pre nego što vam kažu nešto brutalno istinito, što će vas zaprepastiti, ukoliko vaš zaštitini bedem nije toliko sposoban da se smrtno uvredi, pre nego što stigne do zaprepašćenja.

Teško će im biti da shvate šta vas je uvredilo, kad su vam oni dali dragocenu informaciju koju možete da upotrebite za spoznavanje sebe, za korekciju slabosti, za buđenje kreativnosti…

Ali kad njima neko objasni da ne mogu tako da zaskaču ljude sa svojim vidovitim ispadima, jer ih to vređa, a na taj način štiti od onoga čega se plaše, a to je upravo to što vi hoćete da im predočite, zbuniće se načisto. Moraće da se na svom mentalnom toboganu otklizaju skroz dole, do prvobitne presocijalne inteligencije, a kad to urade, biće tužni što stvari tako stoje i što na kraju oni treba da se koriguju, a ne vi, kome je korekcija neophodna.

Ali naučiće.

A vi nećete. Ukoliko ne smognete hrabrosti da ispod uvrede doprete do povređenosti.

I primenite lek.

Izvori fotografija: poisepolish.com, diaforetiko.gr 


Aleksina Đorđević je matora ribetina. Zna sve i neće vam reći. Ne daje savete i ne proriče budućnost, osim ako je baš mnogo nervirate. Užasno komunikativna, a provokaciju smatra najzabavnijim oblikom komunikacije. Izvodi striptiz za pismene.

Comments