Veronauka u školama i slavska sveća u svakom domu. K’o što je Bog rek’o, ili barem kao što mi volimo da mislimo da je baš tradicionalno i baš srpski. Stvarno, ako se nečim odlikujemo, to su ogavni slavljenički i oplakivački običaji, na kojima sveštenstvo vidno prosperira. Kod njih nema nezaposlenih, nema minimalca, nema samohranih majki i nema mobinga. Zna se hijerarhija, a zna se i da je vrhunski vladar, njihov Bog otac i mati, lični interes. Znači, ako smo do ovog momenta zamišljali kako tamo gore sedi neki narogušeni čiča, posmatra i osuđuje naše grehe, možemo odmah da se opustimo. Da je Bog nešto kao video nadzor, njegovi izaslanici na zemlji bi to prvi znali i živeli u strahu od sudnjeg dana, ako ne baš u pokornosti i skromnosti.

Ali, ima jedan odličan religiozan trik. Bog oprašta. Mi smo ljudi i stoga grešni, a naš otac nam velikodušno oprašta naša sagrešenija, ako se lepo pokajemo i molimo za oprost. Odradimo neku pokoru i kao da se ništa nije desilo. Možemo i dalje da nastavimo da budemo licemerni, zli, pakosni, nehumani, nesaosećajni, sebični i bezobrazni, jer kad se sledeći put lepo pomolimo i pokajemo, opet će nam biti oprošteno.

Češki pisac, Milan Kundera, objasnio je versku hipokriziju u jednoj rečenici, koja mi je, nadam se, tačno ostala u sećanju: “Unapred oprošteno, znači cinički dopušteno”.

slava Vreme slava: Nije Bog video nadzor

Ne znam zašto Kundera još nije uveden u lektiru, ali valjda nema smisla čitati nekog klasika dok je još živ, premda dobrano napreduje ka devedesetoj.

I tako, umesto da čitaju Nepodnošljivu lakoću postojanja, deca čitaju Bibliju. I to ne iz veronauke, nego iz srpskog.
A u Bibliji je svet nastao od samo dvoje ljudi, što svakako znači da su svi ostali koji su se nadalje namnožili, bili u rodoskrvničkim vezama. Što možda objašnjava većinsku ljudsku mentalnu ometenost.

Sviđa mi se Hrist i verujem da je kao spona između ljudskog i božanskog energetski ugrađen u jedan od stubova nosača hrama kosmičke svesti. Ali ne verujem da je ispaštao i iskupljivao ljudske grehe. Verujem da je cela ta priča o raspeću i uspeću simbol za muke suočavanja sa ljudskim slabostima i glupošću sa kojima mora da se suoči svako ko je na putu osvešćivanja i transformacije – u sebi samom.

U nama se nalazi i zamisao o grehu i osuda i oproštaj, u ljudskoj telesnosti su i raj i pakao i svest koja obuhvata i nadilazi i jedno i drugo.

I Bog nas ne gleda odozgo. A ne gledamo ni mi sami sebe. A trebalo bi. Jer je to način da zauzmemo božiju perspektivu i sagledamo sebe. Ne kao nešto grešno što treba da se pokaje, iskupi i popravi, nego kao božije stvorenje, voljeno, prihvaćeno i potrebno.
Ne sviđa mi se jednoboštvo. Mnogo su mi bliskija elementarna božanstva i ostali mali bogovi, nego ideja o jednom jedinom pravom. Čini mi se da je neko nepametan tu jednost protumačio kao jedninu. Dok je Bog zapravo najmnogostrukija množina, koju je teško pojmiti. Ali dobro, mene su već spaljivali na lomači. Jedino duši nisu mogli ništa.

Pročitajte i ovo:

Oko čega se okreće svet?

Aleksina Đorđević

Comments