Zabavno je posmatrati i otkrivati obrasce u ljudskom ponašanju, uočavati okidače koji nam uključuju i isključuju dobro raspoloženje, otkrivati šta ljude pokreće i za čim teže – kad tako posmatramo ljudski rod, obuzdavamo ego, jer i sami spadamo u tipične primerke ljudskih bića, koji funkcionišu po nekim obrascima. Psiholozi su tokom brojnih istraživanja i opservacija ljudskog ponašanja pronašli mnoge zanimljive obrasce, koji važe za najveći broj ljudi. Eto, neke generalizacije su prosto tačne.

Najdugotrajnija i najčvršća prijateljstva su ona koja sklapamo između 16. i 28. godine. Ako uzmete da je to period u kome sazrevamo, biramo svoj životni put, školujemo se i menjamo sredinu, logično je očekivati da ćemo u tom periodu upoznati osobe koje se razvijaju i rastu u istom pravcu kao i mi i među njima steći prijatelje. Oni sa kojima smo bili nerazdvojni u vreme osnovne škole, verovatno su odabrali drugačije životne puteve i razvijaju se u drugom pravcu, a mi postajemo svesni da sa njima nemamo puno toga zajedničkog.

Najbolji savet daće neko ko je imao mnogo lošeg iskustva. Ko doživi mnogo teških trenutaka, nauči i šta je životna borba i šta je poraz u toj borbi, i kada je borba besmislena i treba je odbaciti kao koncept. Mudrost se sakuplja preživljavanjem, shvatanjem i integrisanjem mračne, teške i bolne strane života.

Naš stil komunikacije određuje naše raspoloženje, odnosno, usmerava emocije, a ne obrnuto, kao što mislimo. Napravite eksperiment – rešite da ne shvatate stvari lično i da se ne posvađate u situaciji i sa osobom sa kojom to obično činite i vodite računa o tome kako joj se obraćate – sa razumevanjem, bez kritike i prozivanja, bez naboja i povišenog tona. To nije lako postići, jer treba da se setite (osvestite) i zaustavite sebe pre nego što padnete u vatru, ali kad vam uspe, videćete kako način na koji se ophodite prema nekome ko bi vas inače užasno iznervirao u toj situaciji, umiruje vaša osećanja i omogućava vam da tu osobu vidite i doživite mirno i objektivno. Takođe, vaš stav uključenosti i svesnoti, uticaće i na tu osobu – splasnuće kao izduvan balon i vrlo brzo izgubiti želju da besni (ali možda će početi da plače).

Opterećenost osećanjem krivice pomaže kod razvijanja empatije. Logično – jer kad ste razvili visok stepen osećanja krivice, to znači da pre svega imate izuzetan senzibilitet i da stalno preispituje svoje ponašanje i stalno posmatrate kako drugi reaguju. Vaš radar je mnogo puta osetljiviji od radara nekog ko je rasterećen, retko oseća krivicu (i nikada onu nerealnu), ko ne podleže emotivnoj manipulaciji i baš ga briga šta ko misli i kako se ko oseća zbog njega. Dobro je i zdravo prepustiti svakome ličnu odgovornost za sopstvena stanja i osećanja, a još je bolje kad to uspemo oslobađajući se osećanja krivice, nakon što smo razvili visoko sofisticiran osećaj za stanja i osećanja drugih. Proces transformisanja osećanja krivice u odgovornost koju svako preuzima sam za sebe (ili je svakako ima, čak i ako je ne preuzima) ostavlja nas rasterećene, a senzibilitet koji smo razvili ne gubimo – naša percepcija je oštrija, komunikacione veštine suptilnije i sposobnost da se uoči suština problema i sagledaju moguća rešenja je veća (emotivna inteligencija) nego kod osoba koje nisu morale da ništa da razvijaju i ničega da se oslobađaju.

Društvo vidi muškarce kao duhovitije od žena – ali istina je da oni nemaju bolji, ubitačniji, sarkastičniji, burleskniji i otkačeniji smisao za humor, samo ih češće baš briga da li se njihov humor nekome dopada. Oni će komotno izgovarati stvari koje će žene prećutati, ili ublažiti, da ne bi nekoga uvredile.

Comments