Hot topics

Jutarnji rituali koji će ti pomoći da se ponovo osetiš dobro u svojoj koži

Kupaći kostimi koje ćemo viđati svuda ovog leta

Kako da sprečiš bore koje nastaju kao posledica stresa?

Najbolji albumi u 2020. (do sada)

Ponekad je odustajanje od ljubavi čin ljubavi – prema sebi

Ljubavni horoskop za jun 2020.

Kako da sabotiraš sabotera u svojoj glavi

Saveti za negu problematične kože koji stvarno rade

Ideje za doručak po preporuci wellness eksperata

Navike kojih treba da se držiš kad ti se čini da se sve oko tebe raspada

1/2

Razdražljiva sam i besna, neopravdano ljuta na sve ljude oko sebe, a ima ih prilično malo u ovim okolnostima. Svoje nezadovoljstvo iskazujem ćutanjem, vikom zbog bezazlenih stvari koje me u normalnim okolnostima ne bi dotakle, tražim žrtvu na koju ću iskaliti bes zbog unutrašnjih nemira. Znam i ne znam šta mi se dešava. Svesna sam i nisam svesna.

Plače mi se zbog glupe serije, zbog toga što moj pas neće da se mazi sa mnom, zbog toga što nisam uspela da spremim kikiriki puter. Je l’ vi znate koliko je to lako? Ubaciš kikiriki u blender i samo izmutiš uz malo maslinovog ulja. Ispao je užasno! Plače mi se jer sam razbila šolju, koju nikada nisam ni volela, neku običnu belu sa glupim znakom, plače mi jer jutros kada sam ustala nije bilo banana koje sam htela da stavim u kašu.

Lome me sitnice, ne mogu da zadržim suze, pretvorila sam se u malo razmaženo dete. Kako je moguće da sam odjednom postala tako razdražljiva i kako je moguće da ne mogu da zadržim svoje suze? Šta mi se to dešava? Zašto odjednom plačem zbog svega i zbog sveta? 

View this post on Instagram

I met him after a year by accident. It felt like all the molecules of my body gave up the attempt to move on. We had a short conversation, like “how are you doing” and “how’s your mom” and “best regards to my favorite cousin of yours.” I was standing in front of him with no right to kiss his him. I think it was the first time when we were standing that close without touching each-other. He was talking and I could barely understand the words. It was just my body’s protest against the familiar sound and the smell, oh god, the smell of the person I used to love. It’s like coming home and knowing you can’t stay there for too long. I was looking at his face features, they’ve changed a bit but he was the same. I could see through memories all the waking ups in the morning in front of this dark-brown mixed with honey color eyes. I was looking at him and he was so familiar and so strange at the same time. I wanted to yell how much I missed this. I wanted to run to him laughing and regretting losing this much time. But he was standing there so close and the most faraway from me at the same time. He was mine but I couldn’t recognize him at all. “Hope you’re happy”. -I dared to whisper, while the silent voice in my head really hoped he was not. “I am. You have to be happy too.” He answered without looking at me, then slowly kissed my cheekbone and walked away. And I was standing there, trying my best to hold on tears, existing somewhere in the middle of the world surrounded by the absence of the love I used to live for.

A post shared by In a relationship with freedom (@in.a.relationship.with.freedom) on

Da, i meni je to palo na pamet. Misliš da je u pitanju aksioznost i da sam razdražljiva zbog nemogućeg Covida19, zbog glupog koronavirusa, zbog karantina, zbog straha, zbog cele te neizvesne situacije. Međutim, verovatno su vam se ranije dešavala i mnogo strašnije i mnogo stresnije situacije, pa se čini da ste bili mnogo jače. Da li smo mi to oslabili? Da li smo se mi apsolutno povukli u zone komfora, da li smo apsolutno zaštitili sebe od svake vrste spoljnog stresa i svake vrste mogućeg ispunjenja straha i sada nas tangiraju neke druge stvari? 

Očigledno je sve moguće. Ako bih malo popričala ozbiljnije sa svojim drugaricama i drugovima, možda bih primetila da se to isto i njima dešava. Nije sramota plakati, daleko od toga. To nije znak slabosti. Ali kako je moguće da se rasplačemo stvarno zbog nečeg što nije vredno ni maknuti prstom? To je pitanje.

Psihoterapeuti nam kažu da to nije strašno. I hajde da im poverujemo i da čujemo šta nam imaju reći. Naime, oni smatraju da je plakanje vrlo često povezano sa manjim stresom. I plakanje je zapravo dobra stvar, zato što se na taj način praznimo, smirujemo buktinju emocija u nama, puštamo da nešto izađe, da se ne gomila, da se ne prenatrpava, jer i sama znaš da neki unutrašnji nemiri mogu da budu mnogo strašniji od tih naivnih, nevinih i beznačajnih suzica.

Editors choice