U prošlom broju Doroteja nam je otkrila kako biti surov prema sebi i kako upregnuti nesvesno i dopuniti ga “dugom časti”, obavezom da se piše.

Mnogi žele da pišu, mnogi sanjaju da postanu pisci, a najveći problem predstavlja – rad. Snažna je želja da se kreativna aktivnost kao što je pisanje ostavi u okvirima hobija, nečeg neobavezujućeg, ali tako se oštrica nadarenosti tupi. Poduhvat pisanja knjige ili jedne priče velika je stvar. To je kao kad automehaničar od delova sklapa automobil, kao kuvar koji sprema večeru sa deset glavnih jela i dezertom za hiljadu ljudi, kao zidar koji diže kuću. Doroteja nas upozorava da bez ozbiljnog pristupa pisanju kao radu, nema napredovanja.

Prvi pregled

Sad kad ste uspeli da uspostavite naviku pisanja ujutru i disciplinu pisanja u tačno zadato vreme, spremni ste da stupite na put pisca. Sa jedne strane, vežbe samoposmatranja i oslobađanje podsvesti otvaraju kanale kreativnosti, a sa druge strane stekli ste elementarnu kontrolu. Osim toga sad znate mnogo više o sebi. Da li vam je lakše da pišete u kontinuitetu ili sa pauzama, da li lakše pišete ujutru ili uveče, da li vam tečnije ide pisanje po planu ili spontano. Takođe uočavate kako trošite vreme, a ne biste morali, kako se izboriti za petnaest minuta u toku dana. Ako se sećate, Doroteja strogo zabranjuje da se radovi nastali vežbanjem čitaju ili proučavaju. E, sad je došao trenutak za kritički osvrt.

Kritičko čitanje rada

Dakle, vreme je da izvrnete sve ono što ste pisali u rano jutro, sve one baljezgarije koje ste žvrljali u pokušaju da sprovedete vežbe pisanja. Potrudite se da spise pregledate nepristrasno i videćete brojne greške, ali i pronaći skriveno blago.

Zamke oponašanja

Jedan od preduslova za jutarnje vežbe je da ne smete da pročitate nijednu reč pre nego što počnete da radite. Zadatak je bio raditi gotovo pravo iz kreveta. To je zbog toga, objašnjava Doroteja, što smo pretrpani rečima i teško nam je da otkrijemo, osim dugim iskustvenim učenjem, koji su to zaista naši ritmovi i naše teme. Primetićete i sami, posle gledanja filma ili čitanja knjige, poželećete da i vi napišete nešto tako. Posebno je opasna zamka popularnosti. Najpogubnije je svesno oponašati pisce koji su u modi. Drugo su uzori i klasici. Ali i od njih treba učiti, a ne oponašati ih.

Otkrijte svoju snagu

Najbolji način da se izbegnu zamke oponašanja jeste da se što pre dođe do uvida u sopstvene ukuse i sopstvena preimućstva. U tom pogledu, hrpa papira koje ste ispisali vežbajući, pravo su blago. Potrudite se da proniknete u to šta najčešće uzimate za temu. Pokušajte da sagledate tekst kao da je to delo druge osobe i analizirajte njegove ukuse i nadarenosti. Ostavite se sudova i predrasuda o sopstvenoj vrednosti. Pokušajte da se ne prepuštate strahovima i nadama u vezi sa profesijom pisca i postavite se kao da čitate delo stranca koji se obratio za savet. Pratite ponavljanja, ideje, strukture rečenica ili reči koje se ponavljaju. Koji delovi vam se čine uverljiviji od drugih. Zapamtite, ova analiza ne služi tome da biste se specijalizovali, već da biste uočili svoje prednosti.

Vi koji zapisujete snove ili uobličujete prethodni dan u anegdotu ili pasus žestokog dijaloga, verovatno ste budući pisci kratkih priča. Izvrsno skiciranje karaktera takođe ukazuje na kratku formu. Tananije analize, razmatranje motiva, prodorno samoispitivanje, kontrastiranje likova, ukazuju na budućeg romanopisca. Introspekciju, skice razmišljanja nalazimo u beležnici esejiste, ili budućeg dramskog pisca.

Posle ove analize moći ćete da podelite svoje vreme na “rad na ispravkama” i spontano pisanje. Uočićete određene teme i forme koje vam lako idu i sa zadovoljstvom ćete izbaciti mnoštvo materijala koji uz popravke i doterivanje može biti veoma dobar. Tajna je u svežini i lakoći pisanja, što ćete postepeno moći da “presadite” u svoje “ozbiljne” poduhvate.


Ranko Trifković nije bio siguran da li je bata ili seka. Zato se pridružio putujućem pozorištu, te je igrao i pevao širom Evrope. Kad je skapirao da je bata posadio je hektar i odao se poljskim radovima. Možete ga zateći na blogu Igrorama.

Comments