Kada bi samosabotaža bila kažnjiva, verovatno nema nikog ko bi izbegao sankcije. To nije uteha, ali jeste pokušaj razumevanja onoga što nam je svima zajedničko. Svakako ne želite da sami sebe saplićete, ali primećujete da to radite – ili barem primećujete kada to rade bliske osobe, pa se ponekad i zapitate da li i vi to radite. Dobro je što ste se zapitali, jer sigurno radite, iako ne možete da se setite nijednog primera. A pošto saplitanje sebe nije samo jedna stvar i često se odvija na mnogo suptilnih načina, ne možete da „uhvatite“ sebe na delu.

Kada odlučujete da postignete nešto važno, kao što je izvršavanje zadataka u roku, razvijanje zdravih navika, ušteda novca, izgradnja zdravih odnosa, u krajnjem ishodu uspevate da skrenete sa puta, pokvarite odnose, prekoračite rokove, prekršite dijetu, zbog čega se osećate loše. Tada verovatno primećujete da ste sami sebe saplitali i ometali, da vam „niko nije kriv“, ali ne primećujete da osećanjem krivice i teškim kritikovanjem sebe ne popravljate stvari, nego zaključavate krug samosabotaže. Ona tada postaje dublja, suptilnija i još više podriva vaše samopouzdanje i vaš doživljaj realnosti, jer služi kao zaštitni mehanizam – štiti vas od direktnog suočavanja sa neuspehom i fokusiranja na njegove uzroke i poravljanje štete.


Kada sami sebe saplićete, možete upasti u zamku uloge žrtve, možete zamišljati da su svi protiv vas, da nemate sreće – možete razviti samosabotirajući pesimizam i malodušnost, u kojoj ćete, sve što preduzimate unapred „otpisati“, jer prosto očekujete neuspeh.

Postoji mnogo razloga za samosabotažu, ali psiholozi izdvajaju tri ključna, vezana za obrasce razmišljanja, strahove i izbegavanje.

Razmišljanje kojim sami sebe ograničavate

Ljudski um ima tendenciju da se drži poznatog, strahuje od rizika i izbegava isprobavanje novih pristupa, odnosno, da nas zadržava u zoni komfora. Razmišljajući komformistički, precenjujemo stvari koje imamo (racionalizujemo) i potcenjujemo ono što ne poznajemo (i pribojavamo se). Kada smo pod stresom (a prečesto jesmo), skloni smo da se držimo svoje zone komfora, jer je utešno i umirujuće raditi poznate stvari na uvek isti način, držati se starih navika i ubeđenja, čak i ako ti alati više ne funkcionišu dobro i kada ono što želimo da postignemo traži upotrebu novih i drugačijih alata.

Čak i kada nam se predstave i ponude bolji načini, mi se držimo poznatog, iako druge opcije jasno nude prednosti. Da biste predupredili samosabotažu, računajte sa njom! Imajte u vidu da ćete se opirati bilo kakvoj promeni (čak i onoj koju priželjkujete), kada ste pod stresom, umorni i iscrpljeni. Pokušajte da o važnim odlukama razmišljate kada ste smireni i tada praktikujte analizu – razmotrite sve prednosti i nedostatke svakog izbora, umesto da sledite samo osećaj. Ponekad su intuitivna rešenja ispravna, ali morate razlikovati intuiciju, od impulsa, koji dolazi iz pokušaja da izbegnete odgovornosti za donošenje odluka (to je samo još jedan način da sami sebe sapletete).

Pročitajte i ovo: Preterano korigovanje – najčešća samosabotaža ambicioznih žena

Strah od intimnosti ili odbijanja

Obrazac funkcioniše ovako – kada intimnost dostigne određen nivo, kada „zapreti“ razotkrivanju vaše ranjivosti, dolazi do sabotaže odnosa. Pojedini se upuštaju u prevaru, drugi postaju nesigurni i ljubomorni, treći se previše vezuju i postaju zavisni, a sva ova ponašanja odbijaju partnera i navode ga da prekine odnos. Na kraju, uopšte i ne znamo šta smo uradili, šta smo „skrivili“ i zašto smo ostavljeni. Ne pada nam na pamet da smo sami sebe doveli u poziciju da budemo odbačeni, i da smo to uradili jer nas bliskost i intimnost užasavaju, ili se plašimo odbacivanja.

Nesvesni um pokušava da nas zaštiti od strahova i zato zaustavljamo sebe na kritičnom mestu i ne prelazimo tu granicu, odigravajući obrazac koji poznajemo, ali ne preispitujemo i ne razumemo. Ti obrasci su uglavnom zasnovani na oblicima vezanosti za roditelja u detinjstvu (nesigurna vezanost), koji uslovljavaju da ljubav i odnose povezujemo sa bolom, odbacivanjem, nesigurnošću i povređenošću. Ovi obrasci se iz nesvesnog uma prelivaju u emotivne odnose koje uspostavljamo kao odrasli i ponekad se preobrate u svoju suprotnost, što nam i dalje stvara iste ili slične probleme u odnosima.

Ako prepoznajete ova ponašanja u svojim bliskim odnosima, morate pronaći hrabrost i snagu da ih prevaziđete, a to ne možete na radikalan ili herojski način. Potrebno je da uvažite i priznate svoju ranjivost, da otvoreno pokažete svoju nesigurnost i svoje strahove i da uključite partnera u svoju potragu za zdravim načinima, umesto što ga gurate od sebe. Setite se da kao odrasla osoba imate bolju toleranciju na stres, da imate veći kapacitet da brinete o sebi, da uvidite i odlučite da odbacite načine koji su prestali da vam služe i koji sada jedino podržavaju vašu samosabotažu. Primetite efekte obrazaca na vaše odnose i vašu sreću i razvijte veću samosvest.

Pročitajte i ovo: Paklena mašina autosabotaže

Odlaganje i izbegavanje

Još jedan među ključnim načinima na koje sami sebe saplićete je odlaganje i izbegavanje, koje se ogleda u tome da se problemom uopšte ne bavite dok ne postane tako veliki, da ste primorani da se suočite, kao i u tome da niste u stanju da se disciplinujete dovoljno da ispratite rokove i obavite poslove na vreme. Možda niste nikada naučili kako da podelite zadatke, kako da se organizujete i isplanirate raspored, ili ste suviše umorni za to. Tada se osećate preplavljeno veličinom zadatka, osećate se nedovoljno kompetentno i očekujete da nećete uspeti. Samosabotiranje na način da uopšte ne započnete posao, ostajete dugo budni radeći sve drugo, osim onog što treba da radite, vrlo je čest obrazac, koji kratkoročno uspeva da odloži neprijatnost. Dugoročno, sve što ste odlagali i izbegavali stiže „na naplatu“ na mnogo teži način.

Odlaganje i izbegavanje možete praktikovati i zato što ste perfekcionista, previše razmišljate i ne možete odlučiti odakle da počnete. Sva ova ponašanja izazivaju anksioznost i možete im se suprotstaviti tako što ćete sebi postaviti vremensko ograničenje za svaki izbor, ili ćete sebi dati prostora za „nesavršen“ izbor. Pomaže i ako promašaje i nezadovoljavajuće izbore vidite kao način da učite i razvijate se, da svoje sposobnosti ne vidite kao fiksne i ograničene. Odugovlačenje i izbegavanje mogu biti i načini da ne preuzmete odgovornost za svoje postupke, da okrivite spoljašnje faktore i pronađete izgovore, umesto da se suočite sa zadatkom i obavite ga onako kako umete. Mnogi se takođe plaše uspeha, koji će ih izložiti i staviti u centar pažnje, a tada se očekivanja okoline mogu povećati i probuditi strah da ne možemo da ih ispunimo, pa je umesto direktnog suočavanja sa strahom „lakše“ pripremiti se za neuspeh.

Rešenja za sve oblike samosabotaže razlikuju se u zavisnosti od oblasti u kojoj sami sebe najviše saplićete, ali razumevanje uzroka i korena strahova, obrazaca i uslovljenosti koje primenjujete da biste se zaštitili vodi ka preduzimanju malih koraka ka proširenju perspektive, produbljivanju svesti, jačanju samosvesti i preuzimanju veće odgovornosti.

Naslovna fotografija: instagram.com/clairerose

Brankica Milošević

Comments