Možemo optužiti društvene mreže za raspon pažnje zlatne ribice kod savremenih konzumenata. Međutim, to je samo simptom koji pokazuje kultura brzine. I nije nas ona naivne i neupućene jednostavno apsorbovala – pristali smo na to, prihvatili smo duh vremena. Kao da nismo mi ti koji čine, nose i interpretiraju duh vremena.

Kada je jedan kanadski filmski festival nedavno najavio za 1,5 puta ubrzane projekcije filmova kako bi privukao mlađu publiku, reakcije su bile očekivane. Ljubitelji filma govorili su o skrnavljenju umetnosti. Kritičari o kapitulaciji pred kulturom društvenih mreža. A internet se, makar nakratko, složio oko jedne stvari – nešto ovde nije u redu.

Simptom je prepoznat. Ali, kako pristupiti problemu?

Ideja da se kulturni sadržaj konzumira što brže više odavno nije ekscentrična pojava. Mnogi danas slušaju podkaste na duploj brzini. Serije se gledaju uz paralelno skrolovanje. Knjige se sažimaju u petominutne video-klipove, ili se slušaju. Ili se čitaju prema uputstvima za optimizaciju čitanja, kojim se ne udubljujete mnogo u sadržaj, ali stičete uvid. I zatim se možete pohvaliti da mesečno pročitate gomilu knjiga. Čak se i filmovi često konzumiraju kroz klipove, jer ko ima strpljenja da nešto prati sat i dvadeset minuta?

Dakle, pitanje nije kako su se organizatori jednog filmskog festivala dosetili da ubrzaju projekcije. Pitanje je kako smo došli dotle da ta ideja deluje genijalno?

Pročitajte i: Zašto su ljudi sa više slobodnog vremena često srećniji od onih sa više novca

Kako nam je kultura brzine otupela pažnju

Odnos prema vremenu

Popularna teorija kaže da su društvene mreže uništile našu pažnju. To nije sasvim netačno, ali je isuviše pojednostavljeno. Problem nije samo u preplavljenosti sadržajima, već i u tome kako se promenio način na koji doživljavamo vreme.

Iščekivanje najavljenih sadržaja je nekada bio sastavni deo uživanja. Čekali smo određeni dan i sat da pogledamo novu epizodu omiljene serije. Iščekivali smo dolazak nagrađenog filma u bioskope i novi album omiljenog izvođača dolazak Šta li smo radili u međuvremenu? Možda nam je bilo dosadno? A možda smo uživali u toj „dosadi“? To su pitanja na koja bi savremenim generacijama jedino vremeplov mogao da ponudi odgovor. I to neki koji sažima decenije iskustva u pola minuta.

Kultura brzine – sve i odmah, sada

Paradoksalno, što nam je više sadržaja dostupno, manje smo sposobni da mu se posvetimo. U svakom trenutku znamo da postoji još deset filmova, sto videa i hiljadu objava koje bismo mogli da pogledamo umesto onoga što trenutno gledamo. To je savremena frustracija koja stvara savremenu psihološku pojavu FOMO – strah od propuštanja. Jer, dok gledamo jedan sadržaj, biramo jedno mesto i jednu osobu, mora da propuštamo sto drugih stvari i osoba koje su interesantnije.

U neprestanoj potrazi za sledećom stimulacijom, teško možemo ostati prisutni u sadašnjem trenutku. A boravak u sadašnjem trenutku je drevna tehnika svesnosti, koja je popularnija nego ikada. Svi pokušavamo da usporimo, da se uzemljimo, da dišemo i meditiramo. Da budemo svesni sebe, dok smo istovremeno svesni sveta u koji smo uključeni. I svi patimo od smanjenog raspona pažnje i teškoće da se usredsredimo. Paradoks je kompletan.

Podsetimo se značenja: Šta je FOMO (strah od propuštanja) i kako može narušiti vaše mentalno zdravlje?

Od publike do korisnika

Ako postoji neka vrsta evolucije koja nam prolazi ispod radara, to je evolucija konzumerizma. On je neobično napredovao, sofisticirao se i infiltrirao. Razmislite o suptilnoj razlici u pojmovima koje koristimo u kontekstu kulture. Više nismo publika (osim na koncertima). Sada smo korisnici. Korisnik je mnogo širi pojam, koji implicira da koristimo neke usluge, pogodnosti, prednosti, sadržaje.

Ali, razlika nije samo praktična, kakvom se čini. Jer, publika nešto doživljava i deli doživljaj sa drugima. Korisnik samo nešto koristi. Konzumira i ide dalje. Ne daje sebi vremena da se udubljuje u doživljaj i da procesuira misli i osećanja. Taj mentalitet se razvio i proširio i na kulturu. Film više nije iskustvo koje jedva čekamo da doživimo i kroz koje prolazimo, već sadržaj koji treba da odradimo, da bismo bili u toku. Knjiga postaje lista informacija koje treba usvojiti. Muzej – scenografija za fotografiju. Putovanje – materijal za objavu.

A ako hoćemo i film i knjigu i muzej i putovanje – da nešto slučajno ne propustimo – onda to mora malo brže. U tom duhu, ubrzavanje filmova deluje smisleno. Međutim, umetnost ne traži konzumente, nego publiku.

Nijedan kadar Andreja Tarkovskog nije nastao da bi nas doveo do sledeće scene. Tišina u filmu nije tehnička greška. Spori ritam nije propust montažera. Ti trenuci stvaraju atmosferu u kojoj nastaje prostor za emociju, interpretaciju i razmišljanje.

Ubrzati takvo iskustvo znači promeniti njegovu suštinu.

Kultura brzine – trening mozga

Tokom poslednjih deset godina navikli smo se na neprekidni tok stimulacije. Telefon proveravamo desetine, pa i stotine puta dnevno. Između dve poruke stiže nova notifikacija. Između dva videa algoritam nudi sledeći. Čak i kada sednemo da odmorimo, često posežemo za dodatnim sadržajem.

Psiholozi sve češće govore o tome da problem nije samo manjak pažnje već nemogućnost da prosto boravimo, bez stimulacije. Nije nam dobro kad ništa ne konzumiramo. Tišina postaje neprijatna. Dosadno nam je, a dosada pojačava strah od propuštanja. Smirenost je nelagodna, deluje kao praznina.

Zato mnogi danas dok „gledaju film“ istovremeno odgovaraju na poruke, proveravaju društvene mreže, pretražuju glumce na internetu i razmišljaju o obavezama za naredni dan.Tehnički, film je uključen. Čujemo dijaloge, zastanemo da odgledamo neke scene. Ali naše mentalno prisustvo je površno.

Kako se umetnost prilagođava publici koja ne može da čeka

Kulturna industrija nije ostala imuna na evoluciju konzumerizma.  Savremeni filmovi i serije sve češće objašnjavaju ono što su nekada prikazivali. Dijalozi postaju eksplicitniji. Radnja se ubrzava. Scene traju kraće. Kamera leti.

Mnogi autori otvoreno govore o pritisku da zadrže pažnju publike koja je navikla na ritam društvenih mreža. Zato su trejleri postali agresivniji i radnja se otkriva već u prvim minutima filma. A čak se i ozbiljne teme pakuju u format koji mora da funkcioniše kao niz kratkih emocionalnih udara.

Kultura se sve više prilagođava ekonomiji pažnje. A ekonomija pažnje znači ostajanje na površini. Surfovanje ne samo internetom, nego po svim talasima informacija koje se pojavljuju.

Pročitajte i ovu dirljivu perspekitvu vremena: Usporavanje

Kultura brzine – pažnja je za privilegovane

Od krilatice iz prošlog veka „vreme je novac“ shvatanje vremena je napredovalo do „najdragocenijeg resursa savremenog čoveka“. I to je istina. Vrednost vremena koje nam je svima ograničeno, na bukvalno sve načine, shvaćena je i potvrđena. Međutim, pažnja nam kao još ređi resurs promiče ispod radara.

Posvetiti sat vremena filmu ili knjizi, ili provesti popodne bez telefona danas zahteva mentalni prostor, čiji su kapaciteti popunjeni. Uglavnom zato što živimo u okruženju koje se svim sredstvima bori za našu pažnju.

Svaka aplikacija oduzima još nekoliko minuta. Svaka platforma još jedan klik i svaki algoritam još jedan pogled.

U takvom svetu sposobnost da se fokusiramo na jednu stvar postaje oblik otpora. Gerilski, pretežno.

Gerila dosade

I toj usamljenoj borbi koju svakog dana više gubimo, nego što je dobijamo, otkrivamo neprocenjivi luksuz dosade. Više kao pojam, nego kao iskustvo. Jer, kada ste poslednji put doživeli dosadu? Ili, da ispoliramo ovaj zastrašujući pojam i pretvorimo ga u dokolicu. Dakle, kada ste poslednji put iskusili dokolicu? Ono sjajno, opušteno vreme, kada ne morate da radite ništa, osećate se rasterećeno i puštate da vas vode radoznalost i spontanost. U kome vam se javljaju šašave ideje, kojima se smejete sami sa sobom. I osećate se radosno, bez ikakvog jasnog razloga.

Dokolica je luksuz za koji vam nije potreban novac, ali vam je potrebna svesnost. Ono što evoluirani konzumerizam ne želi da naučite i praktikujete, dok istovremeno pokušava da vam proda priručnike, treninge i retrite.

Probajte da se udubite u film. Dopustite da vas radnja uvuče. Čitajte krajnje neoptimizovano, vraćajući se na već pročitano i spuštajući knjigu da saberete misli i sagledate utiske. To je ono zbog čega su umetnost i kultra dragoceni – nisu zamišljeni da budu efikasni. Nego inspirativni.

I to je prisutnost, bez ijednog saveta, vežbe, priručnika. I bez pritiska.

Dopašće vam se i: Mokri snovi zaposlene žene i majke – ništa da ne radim

Autor: Brankica Milošević

Foto: Lummi/Sam Stoof