To znači da ne grešim često i ne grešim mnogo kad prozivam muškarce.
Ponekad mi to priznaju i neki muškarci.
To su oni koji se suočavaju sa nemogućim izazovom savremenih muško-ženskih odnosa – kako da budu muškarci.
Šta to znači za njih, a šta žene od njih očekuju.
Oni su buntovni i kompleksni, svesni svojih primitivnih ograničenja i svojih sofisticiranih potreba. I svoje nespremnosti da odgovore na ženske zahteve.
I oni su sami. Nije im lako da nađu partnerku.
Osećaju da su ih žene potisnule na terenu koji je (kao) uvek bio njihov i osećaju da je žena uvek imala veću moć, samo sada više ne deluje iz senke.
Osećaju se kao deca koja su odrasla u lažima i onda odjednom otkrila da su usvojena. Da su vanzemaljci. Da ih je rodila tetka.
Završićemo u nekom getu iza žice i nećemo vam biti više potrebni ni za priplod, kaže jedan od njih, mrtav ozbiljan. Ne i preterano zabrinut, jer ne pretpostavlja da će se to desiti za njegovog života, ali on nema sinove, kao moje prijateljice i ja, pa ga ta mračna prognoza ne pogađa onako kao nas.