Toliko dugo osećaš tu mučninu, taj bljutavi ukus neživota, da ti je normalno da misliš da je to normalno. Toliko dugo živiš sa vrtoglavicom od neprestanog talasanja, da se ne sećaš trenutaka smirenosti i opuštenosti, uživanja u dokolici, kao ni uzbuđenja u akciji, jasnoće i brzine misli u riziku. Zaboravljaš osećaj ispunjenosti. Strahuješ da bi, ako bi se taj osećaj vratio, doneo samoću i odvojenost od sveta – svet ti je usadio taj strah, svet ne voli usamljene mislioce, čiji su umovi ispunjeni pitanjima, sumnjama, idejama, zamislima, vizijama…

Koliko god dugo da te ispunjava praznina, možeš se trgnuti. Možeš se setiti da možeš da odeš, napustiti prazninu, nastaviti dalje, potražiti punoću. Kad spavaš pored nekog ko je postao stranac, kad nema ljubavi, bliskosti, konekcije i protoka energije, možeš da se probudiš i da odeš odatle, jer to je kao da ležiš u grobu. Dokle god dišeš, možeš sretati prave ljude, pronaći prave konekcije, proživljavati pravu ljubav. 

Možeš steći nove prijatelje, ako su oni stari takođe postali stranci u tvom životu. Možeš da nastaviš sama, jer si i ovako bila sama, to da imaš prijatelje i bliske osobe, samo je iluzija, ako si se od svih njih udaljila i učaurila u svojoj unutrašnjoj praznini. 

Ako svakog jutra ustaješ za posao kao da oslaziš na robiju, na mučenje, možeš da ne ustaneš i ne odeš na taj posao. Možeš naći neki posao na koji ćeš voleti da ideš, koji će te ispunjavati izazovima života, umesto što samo preživljavaš. 

Nemoj ostati sa nečim što ti isisava život. Ne normalizuj prazninu. Ako ne osećaš radost, izazov, životnost, kreni dalje. 

Naslovna fotografija: instagram.com/atyourtaste

Brankica Milošević