Dvanaestogodišnjem Dušanu beše dosadno u kući. Roditelji ga ostaviše samog, što inače nemaju običaj da rade nedeljom. Beše to jedini dan u nedelji kada se nije radilo punih 12 časova, već samo šest, posle čega se porodica okupljala za ručkom, prepričavajući prethodnu sedmicu. Međutim, tog dana se roditelji zadržaše na poslu.

Dok je smišljao kako da prekrati vreme, mali Dule se priseti tatine sobe. Taj bastion neistraženih kutaka, misterioznih kutija i šarenih koverata, čiji sadržaj nije znao niko osim tate. Odluči da “protrkeljiše” njihov sadržaj. Šta bi moglo biti zanimljivije od tatinih tajni?! Ionako će, mislio je, sve vratiti na svoje mesto kada završi, pedantno, baš kako je bilo, da tata ništa ne posumnja.

Dule se ušunja u zagonetni kabinet. Mala soba sa garderoberom, radnim stolom, gomilom papira, odelima poslaganim na fotelju i starim muzičkim stubom. Primeti i olinjalu natkasnu sa četiri dugačke fioke. Otvori ih jednu po jednu i poče prebirati po njihovom sadržaju. U prvoj beše donji veš, u drugoj časopisi, u trećoj nekakve fascikle, a u gornjoj, četvrtoj, velika kutija, dugačka, plitka i široka, koja se nekada koristila za pakovanje ženskih čizama. Ova poslednja mu odmah mu zapade za oko. Izvadi je iz fioke i otvori.

Bila je to riznica očevih fotografija iz mladosti. Nekoliko fotki njega i mame sa bezbrojnih letovanja i zimovanja, zatim par nepoznatih ženskih lica, tatinih starih ljubavi, i na kraju koverta A4 formata sa natpisom “stara dobra vremena”. Dule je pažljivo otvori i izvadi pet fotografija, očigledno od velikog značaja njegovom ocu. Na njima su se nalazili tata, kum Pera, kum Miki i još tri stara tatina prijatelja, koje je dobro poznavao. Stajali su u nekom čudnom prostoru, zamračenom i zadimljenom, podignutih ruku, grlili se i očigledano pevali. Bili su srećni, vidi se odmah!

Ispred njih je bio veliki drveni sto, sa uflekanim kariranim stolnjakom, velikom pepeljarom na kojoj su čekale polupopušene cigarete, i mnogo flaša nekakvog sumnjivog pića. Duka nije znao šta je to, ali je jako ličilo na ono što je viđao na strašnim bilbordima po gradu, ispod natpisa “STROGO ZABRANJENO!” Na ostalim fotografijama bili su slični motivi. Tata i kum Pera, raskopčani, znojavi i razjapljenih vilica, a ispred njih na stolu dve prelepe žene igraju na stolu. Na sledećim fotkama videlo se još toga. Neki veseli ljudi sa muzičkim instrumentima i još nekoliko takvih stolova, istih onakvih za kojima je i tata sedeo. Svi behu popunjeni mladim i veselim svetom. Dule se preznoji.

Iako mali, znao je koliko je opasno to što radi. Znao je da se za konzumiranje alkohola ide u zatvor, a za grupno konzumiranje nešto još gore. To je nešto o čemu se ne sme ni govoriti, a kamoli raditi! Gledao je svake večeri na televiziji, dok je čekao roditelje da konačno dođu sa posla, obraćanje lepe spikerke na dnevniku, o kaznama izrečenim nevaljalcima koji su se usudili da prodaju ta đavolska pića.

“Horde mraka i zle falange neprijatelja društva uhapšene su prilikom zločinačkog uživanja alkohola, noćas oko 21 čas, u podrumu zgrade u novobeogradskom bloku 120. Zahvaljujemo gospođi Hadži Nikolić na dojavi, zbog koje će biti nagrađena na sledećoj sednici partije” – besnela je voditeljka.

A tek pušenje… Dule se sledio od straha. Video je svojim očima zapomaganje nesrećnog komšije Mileta, kada su ga prošle godine, zbog konzumiranja cigareta, odveli agenti zloglasne “Službe za Zdravlje”. Neko je osetio dim u zgradi i pozvao ih, a oni dohvatiše jadnog Mileta.

Dule je čuo u školi neke priče o tome kako su nekada davno ljudi pušili iz uživanja i rekreacije i kako je to bilo normalno. Ali je to bilo toliko davno, da niko više ne pamti ta vremena. “Tata krši zakon” – pomisli Dulence. On je kriminalac!

U tom trenutku začu se čangrljanje ključa u ulaznim vratima. “Jao, pa kad pre” – prođe Duki kroz glavu, i on brže-bolje vrati fotografije u kovertu, kutiju nespretno nagura u fioku i izlete napolje. Dok je istrčavao iz sobe, saplete se od kabal i zvučnik starog stuba tresnu na pod. Unezveren, nalete pravo na oca, koji je stajao ispred vrata.

“Šta to radiš sine?”

“Ništa tata, gledao sam kroz prozor, bezveze.”

“Lažeš, sram te bilo!”.

“Nije, stvaaarno tata” – reče Dule i rasplaka se.

Tati bi žao i pomazi ga po glavi:

“Znam ja šta si ti gledao. Neka si. Ionako sam planirao uskoro da ti pokažem.”

“Stvarno?!” – oduševljeno ga pogleda sinčić.

“Naravno sine. Hajde, pogledaćemo zajedno, taman dok mama nije tu.”

Ćale izvadi kutiju i one fotografije. Oči mu se zacakliše (bio je to emotivan trenutak za njega). Kum Miki odavno nije među živima – policija ga je pretukla na smrt dok je bio na protestu protiv “Zakona o zabrani kretanja posle 21h”. To je bio poslednji protest pre Novog Poretka. “Moj dobri brat!” – tužno izusti otac. “Odrasli smo zajedno, bili kao rod rođeni. Voleo je žene i kafanu. I svoju zemlju… Znaš, sine, nekad je to bilo normalno. Razumećeš kad porasteš o čemu ti pričam, ako ti mozak ne bude ispran, a ja ću se potruditi da ne bude tako.”

Dulence zblanuto pogleda u oca. Otkud ovakav ozbiljan ton? O čemu priča? Pomislio je da je sigurno kriminalac.

“Ovo sine, ovde, na ovim fotografijama… što mi radimo… To je nešto najlepše na svetu. Nešto čega više nema. To je sine – KAFANA!”

“Tata, ali ta reč je zabranjena, rekao nam je učitelj Hans!! Još u prvom razredu nam je to rekao!!”

“Ćuti dok ti pričam! U mojoj kući nije zabranjena! Mali si i ne shvataš ništa, ali naučiću te da razumeš… Vidiš sine, nekad su ljudi mnogo pevali. Glasno! I pili, i pušili! I šetali po celu noć ulicama. Galamili, radovali se. Mogao si u 2 ujutru da sedneš u restoran! Beograd je pucao od energije! A tek kafana… Okupe se sine, svi! Svi ljudi koje voliš! Zamisli! Sednu zajedno za veliki sto i piju, puše, jedu i pevaju! Ljudi su voleli kafanu sine. I danas je vole mnogi od nas! Ali onda je partija sve zabranila. Hteli su da postanemo nešto drugo.”

“A šta je to kafana tačno tata? To je okupljanje je l’? Jao tata, pa okupljanja su zla, nama su rekli…”

“Dosta sa tim sranjima iz škole! Reći ću ti ja šta je kafana! Da, to je okupljanje. To je prostor u kome se ljudi druže, vesele, pevaju i piju. Sve ono što je zabranjeno danas sine, zabranjeno je upravo zato da bi prestali da budemo ljudi. Njima ne trebaju ljudi, nego roboti sine.”

“Čudno pričaš tata… A šta ovo pijete na slikama tata?”

“Pijemo prava pića sine, alkoholna, a ne ono đubre za koncentraciju kojim vas kljukaju u školi!”

“A ta muzika tata? Kakva je? Šta je to?”

“Pa razna sine, bilo je raznih kafana sa svakakvom muzikom. Stara, narodna, ili zabavna. To je manje bitno. Važno je veselje!”

“A ta narodna tata? Je l’ to ono što je zabranjeno, što nam je učitelj Hans rekao da je zvuk koji oštećuje mozak i da ćemo oslepeti ako budemo slušali to?”

“Ma poserem se na Hansa! Jeste sine, ne smeš pevati napolju to. O ovome da ćutiš i nikome ne govoriš! To je pitanje života i smrti! Razumeš?! Nikom živom! Ni mami! Ja ću ti pustiti na slušalicama neke stare pesme, uz koje su se naši preci veselili i družili. I neće tvom mozgu ‘faliti ništa! Može samo da bude bolji!”

“Ali tata…”

“Molim sine?”

“Hoćemo li mi ići u zatvor?”

“Ne brini sine. Mi smo već odavno u zatvoru!”


Milan Stanišić je beskompromisni kritičar sistema, analitičar beznađa, hroničar pohlepe, baštinik sarkazma, pasionirani ljubitelj hiperbole kao stilske figure, hedonista, lenčuga levantinskog tipa, fotograf, bibliofil, nautičar i na kraju pravnik.

Comments