Da li zaista imamo tako loše mišljenje o sebi? Tako nizak nivo samopoštovanja? Tako duboko potisnute sadržaje, kojih nismo svesni, a koji nam uporno uništavaju svaku mogućnost za skladan odnos sa suprotnim polom?

Da, da i da.

Pa, sad kad znamo u kom grmu leži zec, nije nam ništa lakše. Ali otvaranje očiju je veliki korak ka sagledavanju mogućnosti za zdravije i konstruktivnije izbore u budućnosti.

Sada možemo da se pozabavimo suštinskim pitanjima. Šta je to zbog čega mislimo, verujemo, gajimo ubeđenje, da ne zaslužujemo ljubav koja je puna podrške, poštovanja, nežnosti, pažnje – ukratko, ljubav koja je puna ljubavi?

I možemo da se opružimo na prvi kauč i pričamo sebi o svom detinjstvu. Nema puno ljudi koji se detaljno sećaju svojih osećanja iz detinjstva, ali to je zato što mnogo potiskujemo – mladost se tako brani od povreda koje bi je totalno unakazile, otima se, raste i razvija se, uprkos nepovoljnim uslovima. Posledice i izvitoperenja koja smo stekli u porodičnim odnosima, pokažu se kasnije, u našim ljubavnim odnosima, prema partnerima, ali i prema deci. Zdrava ljubav je puna ljubavi, to je zakon. Ona druga je puna besa, neispunjenih očekivanja, izneveravanja, razočaranja, tuge i bola. Ali ako smo takva osećanja upoznali u svojoj porodici i primili ih kao ljubav, jer nam je tako bila servirana, u našoj podsvesti, u svim ćelijama našeg tela, ostaje zapis da je ljubav – patnja.

Zašto biramo pogrešne tipove1 Zašto biramo pogrešne tipove
Comments