Druga polovina februara mi je uvijek bila depresivna. Hladno, tmurno, sivo i dosadno. Umorni od januara, u iščekivanju sunca, ljudi žure da se sklone od zime. U tople kafiće, ušuškane stanove. Ne zaostajem za njima. Čitav dan sam provela maštajući o krevetu, dekici i TV-u. Mrzovoljna, razmišljam da li da kupim neku krpicu da mi popravi dan. Gledam izloge, ništa. Ne bude u meni ni najmanje interesovanje.
Odjednom, pogled mi privuče žena sa cvijećem. Mali buketi visibaba koje je nudila ljudima koji su je ignorisali, izgledali su više nego žalosno. Meni je visibaba inače žalostan cvjetić. Tužan nekako, onako obješen, a i njegovo ime nije nešto što će vas asocirati na radost. Pogledala sam tu ženu koja je nudila tužno cvijeće i vidjela ozareno i nasmiješeno lice. Nesvjesno sam joj prišla, iznenađena kontrastom između veselog lica i cvijeća koje skoro da nije imalo latice. Dok sam ga uzimala i davala joj novac, iznenadila me je njena ruka koja je drhtala dok je brojala sitne kovanice. Ruka koja sigurno hrani neka gladna usta – s tugom sam pomislila. Ko uopšte može prodavati cvijeće po ulici iz zadovoljstva?
Ne znam kako sam joj izgledala u tom momentu, tek pogledala me je i izvadila još jednu visibabu.
– Evo, ova je čitava – rekla je kao da mi čita misli – kratko traju, ali kažu da označavaju početak proljeća i bude nadu.
Nisam znala da li da se smijem ili plačem. Pomislila sam kako je danas moj najveći problem bilo ružno vrijeme i loša kafa koju sam popila u omiljenom kafiću. I kako ti mali sebični demoni u nama ne daju da pogledamo stvaran svijet oko sebe. Kako smo zaštićeni smješteni u lijepim kancelarijama, omotani velikim, skupim šalovima i vječito nezadovoljni i u potrazi za nečim drugim, većim, boljim.
Šta je bila njena nada? – pitala sam se.
Sigurno ne lijepo vrijeme i plavi oblaci. Zaokupljena sobom, zaboravila sam da posmatram ljude oko sebe, iako mi je to prije bila jedna od omiljenih zanimacija. Nisam dugo primjećivala da se ispred zgrade gdje radim prodaju čestitke koje su pravila djeca sa posebnim potrebama. Šta je njihova nada? Kada sam vidjela taj mali štand čestitke nisam gledala, jer sam žurila na pauzu. Sutra ću – tješim se kada me savjest prekori što ne zastanem i ne uzmem nešto.
U inbox-u imam mejl od prijatelja koji mi je poslao tekst sa više od sto strana svoje knjige koju treba da objavi. U mejlu umjesto potpisa želja da kažem kako mi se sviđa i šta mislim o glavnom liku. Šta je njegova nada? Na mejl nisam odgovorila mjesecima. Sutra ću, uvjeravam samu sebe, kada mi pogled padne na ikonicu na desktopu gdje sam smjestila knjigu.
Kada sam postala tako površna? Kada sam se navikla na siromaštvo, jad i bijedu ljudi koje žive oko mene i kada sam prestala da pokazujem ljubav ljudima koje volim? Ono što me utješilo danas je da sam počela da gledam oko sebe i primjećujem nešto drugo osim izloga i svog odraza u njemu.
Kupila sam još visibaba i podijelila ih. Čak se nalaze i u šanku mog omiljenog kafića. Svi su ih oduševljeno gledali, onako jadne, bez cvjetova i komentarisali početak proljeća. Možda je prodavačica cvijeća u pravu. Ne znam da li su u meni probudile nadu. Ali sigurno jesu neke druge, dublje osjećaje koji joj prethode.
Vera Stanković je sve samo ne health freak. Ništa povrće samo fast food. Nezdravo, but who cares. Voli kišu i sunce istovremeno. Miris knjiga. Zujanje sa prijateljicama. Parfeme i sladoled. ”I don’t care what anybody says about me as long as it isn’t true.” (Truman Capote)
