Pa, kuliranje je nešto što radiš. Potrebno je malo se skoncentrisati i prisetiti da smo obećali sebi da se nećemo primati na provokacije, ili barem, da ćemo pokušati da ne pokažemo da smo se naprimali. Kuliranje je i napor volje i obuzdavanje temperamenta i vrsta odbrambenog mehanizma. Lakše nam je da iskuliramo neku situaciju, da se napravimo ludi, da ne reagujemo, da bismo dali sebi vremena da razmislimo, ili da bismo makar delovali neuključeno i nedotaknuto, jer to možda nervira onog koga pokušavamo da udaljimo od sebe. Kuliranje je držanje distance u odnosu na ono što se događa, pa makar se to događalo i nama.

Ako nam je kuliranje omiljeni odbrambeni mehanizam, verovatno ćemo biti jako dobri u paničnim situacijama, moći ćemo da razmišljamo i delujemo tamo gde se drugi prepuštaju osećanjima i bićemo vrlo korisni. Drugima. Situaciji. A sebi?

Kuliranje košta živaca i zdravlja, budite svesni toga. Jer dobro znate kako ono stiže na naplatu. Kad prođe situacija, kad ode onaj ko nas izaziva, kad prestane panika i kad se sve smiri. E onda zakasneli talas emocija i reakcija dođe i udavi nas. Zato što smo obavili zadatak i opustili se, prestali da držimo pažnju, uklonili kuliranje poput montažnog zida koji nas je delio od osećanja.

Oni koji se primaju, nerviraju se, viču i paniče, imaju očito kratak fitilj i tanke živce. Oni se možda grizu što ne umeju da iskuliraju, što se stalno osećaju ugroženo svim i svačim i što to svi vide i doživljavaju ih kao nezgodne osobe, koje časkom prasnu. Nije im lako. I oni umeju da kažu kulerima, blago tebi, ti si skroz flegma. Ali i jedni i drugi, i živčani i flegmatični samo pokušavaju da izađu na kraj sa emocijama kako znaju i umeju, a najčešće im ne uspeva.

kuliraj Da li umete da iskulirate?

Eksplozivnima ne uspeva odmah, kulerima malo kasnije.

Kuliranje možda deluje kao zdraviji izbor, ali nije. To je samo suprotno od očiglednog nerviranja.
Prava stvar je smirenost.

Iako deluje da su kuliranje i nerviranje suprotnosti, zapravo su na istoj klackalici, a suprotno od klackalice temperamenta je smirenost.

Zato što je smirenost stanje, nešto u čemu se nalaziš, što te prožima i obuhvata i u čijoj ogromnosti i ukupnosti si samo jedan mali deo. Smirenost nije nešto što radiš, ali jeste nešto što možeš da udahneš i da osvestiš. Jer ona se ne nalazi tamo negde, pa moramo u potragu za njom preko sedam gora i šest paklova i pet života.

Plašimo se smirenosti jer je ne poznajemo i zato je radije zamenjujemo kuliranjem. Ali ona nije nepoznata, ni udaljena. Smirenost je tu, kao i ljubav, samo treba da je budemo svesni. Da joj dozvolimo da preuzme.

Uprkos strahu da ćemo izgubiti kontrolu, inicijativu, živost i akciju, ako joj se prepustimo. I da uopšte nećemo biti kul.

Možda vam i ovo bude zanimljivo:

Dragoceni savet koji nikada ne poslušamo

Oko čega se okreće svet?

Aleksina Đorđević

Comments