Puštanje je moćna alatka samoisceljenja i prosvetljenja. Samo što ne možeš da je uzmeš u ruke i upotrebiš, jer puštanje ne radi tako. Tačnije, puštanje ne radi. Ono je ne-rad.

Puštanje je suprotno kontroli. Kontrola stalno hoće nešto da radi, da popravlja, da dovodi u red. Puštanje je skok naglavačke u sopstveni haos, bez ikakvih uređivačkih ambicija. Niko ne može da ti kaže kako da pustiš, ali možeš sama da shvatiš, kad skontaš šta to stvarno znači pustiti.

Um želi da zna kako nešto da uradi i da to radi kako treba. Kad zna šta radi, um ima kontrolu. Puštanje ga suštinski zbunjuje i plaši, jer mu je suštinski suprotstavljeno.

I kad kreneš u istraživanje sebe, u eksperimentisanje sa duhovnim svetom, koji nudi mnoge tehnike i načine, sa uputstvom da pronađeš onaj koji ti je najbliskiji i nonšalantnom primedbom da ćeš usput verovatno otkriti svoj način, um je zabrinut. Rešena si da dođeš do svog bića, da otkloniš svoje blokade, da proširiš svoju percepciju, da podigneš svoju svest – i trudiš se da to postigneš.

Ljudi stalno primenjuju neke tehnike, pa se nerviraju što tehnike ne rade. Što ih afirmacije, tapkanja, vizualizacije, brojanje udaha i izdaha, mantranje i molitve ne vode tamo gde misle da treba da su već stigli.

Ali ne postoji tehnika da te nauči da time što stalno popravljaš sebe, neprestano obnavljaš snagu obrasca “nisam dovoljno dobra”. To jednostavno moraš da shvatiš. Tvoj um to treba da uradi, a tvoje srce da oseti.

Comments