U našoj kulturi, usmerene smo ka izbegavanju sukoba, naučene smo da se bojimo agresije i da činimo sve da je izbegnemo i umirimo, kada se sa njom sretnemo. Bojimo se sukoba i povlačimo se, ako ne uspevamo da pronađemo kompromisna rešenja i – kao krajnji proizvod izbegavanja sukoba – ne zauzimamo se za sebe.

Izbegavanje suočavanja donosi i brojna druga, suptilna ograničenja, na dubljim nivoima, što ograničava naš rast i šteti našim odnosima.

Duhovno razvijena osoba sukob transforimiše u suočavanje, kao što problem transforimiše u izazov – a kada se suočavaš sa izazovom, unosiš u to energiju poštovanja, hrabrosti i ispravnosti. Kada se suprotstaviš drugoj osobi na ovaj način, šalješ joj poruku “suočimo se sa ovim izazovom zajedno”, a to je dostojan poziv, uručen s poštovanjem. Ono uključuje brigu i ranjivost, jasnoću, smirenost, toplinu, to je brižno suočavanje. 

Brižno suočavanje vitalno je za sve lične odnose, jer stvara prostor za razvoj i promene poboljšanja. Sučiti se sa problemom (drugom osobom) na brižan i pažljiv način, često se naziva pružanjem povratnih informacija, ili rešavanjem problema, ali to je zapravo oblik konfrontacije. Razlika je u tome što brižno suočavanje ne povređuje i ne narušava granice, ono ih uspostavlja i razjašnjava očekivanja.

Comments