U današnje vreme teško možemo da izbegnemo momente upoređivanja, odnosno, zavisti i ljubomore na one koji uživaju u nečemu što mi priželjkujemo, a ne možemo sebi da priuštimo. Dovoljno je da “prošetamo” Instagramom i vidimo dvoje zaljubljenih na romantičnom putovanju, savršeni enterijer nečijeg novog stana, blistavi verenički prsten… Možda ne bismo bili u iskušenju i više bismo se radovali tuđim uspesima i tuđoj sreći, da nismo toliko blisko okruženi – tuđima. Ali, čak i prema blsikim prijateljima ponekad osetimo ljubomoru i doživimo ubod zavisti. Lako nam je da budemo srećni zbog drugih, kad smo i sami stabilni i zadovoljni, ali kad se osećamo poljuljano ili poraženo, ne da je teško – nego nemoguće.

Pa, da malo istražimo to neprijatno osećanje.

Pre svega, ova osećanja su društveno etiketirana. Kao da treba posebno da se stidimo sebe kada osećamo zavist. Kao da to nije samo jedno u širokoj lepezi osećanja kroz koja prolazimo maltene, na dnevnom nivou. Kao da prihvatanje osećanja – bilo kakvih i svih osećanja – nije jedini način da sa njima izađemo na kraj na zdrav način. Ali, izgleda da to nije nešto što svi znaju – kako da prihvate osećanja – jer se veština prihvatanja zapravo odnosi na društveno neprihvatljiva osećanja, ona zbog kojih se stidimo i osećamo loše zbog sebe. Lepa, radosna i prijatna osećanja ne moramo da prihvatamo, samo im se prepustimo.

Tik ispod površine zavisti leži strah – neko je uspeo u nečemu o čemu mi maštamo, a mi to možda nikada nećemo ostvariti. Neko je već stekao ono što mi želimo, a mi se trudimo i možda nikada nećemo uspeti. Nekome ide lako, a mi toliko radimo i nikako ne uspevamo. Uskraćeni smo, frustrirani, besni, osećamo da nas je život izneverio, da nije fer – i plašimo se. Plašimo se da zapravo ne uspevamo jer nismo dovoljno dobri, jer je prekasno, jer nas je život preskočio. Uspeh drugih nas navodi da gledamo sebe i svoja postignuća kritički, čak sa prezrenjem. Zavist je osećanje koje nas baš baca u bedak.

Kako da izađemo na kraj sa tim osećanjem?

Možemo da promenimo perspektivu zavisti, odnosno, da to neprijatno osećanje straha, neuspeha i neadekvatnosti, upotrebimo da pogledamo sebe iz druge perspektive, u svetlu onoga što nam je najvažnije i za čim težimo. Da je shvatimo kao poziv na buđenje – jer, ništa se neće promeniti u našem životu samo od sebe, bez naše inicijative, akcije, preuzimanja stvari u svoje ruke. Nesrećni ste zbog posla, koji vas sputava, dosadan vam je i ne omogućava vam da napredujete, da zaradite, da upotrebite svoje sposobnosti i talente i to vas naročito oštro pogađa kad vidite da se neki vaš prijatelj (u širem smislu, ovde ubrajamo i prijatelje sa društvenih mreža) odvažio, ostavio dosadan posao i počeo da razvija sopstveni biznis, da se bavi umetnošću i stvarima koje vas zanimaju. Neko je uradio upravo ono što vi treba da uradite, ali se ne usuđujete i zavist vas podseća na to – tera vas da nešto preduzmete.

Comments