Muškarac koji kuka, dakle, nije deo rešenja, nego deo problema i teško je shvatiti ga ozbiljno, a još teže računati na njega, jer je njemu sve teško. Osim da kuka. To mu ide lako, po tome je obično poznat u društvu i tu svoju komunikativnu veštinu koristi rado i štedro, uopšte se ne ženirajući što ga svi prozivaju da je zadušna baba.
Kad ga pitate kako je, reći će eto nije loše, sad sam baš bio u bolnici, nešto me izgleda pritisak zeza, ali dobro, ne žalim se, stižu godine, nikom nije lako, juče mi baš priča sestra kako njenog muža cepa tahikardija, a i meni se tako uzlupa srce, samo ja ne obraćam pažnju, eee, da je to najveći problem, nego i kad moraš kod lekara, gde se god okreneš oni ništa nemaju, sve kupuješ i za ultrazvuk moraš da čekaš, pa onda bolje lepo platiš kod privatnika, a platu nam zamrzli do daljnjeg… i tako se to nastavlja, dok ne stigne do problema nasilja među mladima, nestabilne političke situacije i najnovijih ratnih žarišta, sve filovano bolestima u sve širim rodbinskim i prijateljskim krugovima.
Tako babe razgovaraju na sahranama, glavnim žurkama za stare. Tu se prebroji ko je pretekao iz društva, presliša se ko je otišao, a kad bi bili iskreni i umeli da se provedu, matorci bi se kladili na sledećeg.