Prethodne tekstove iz serijala “Ljubavi srpskih pisaca” možete pronaći ovde.

Oniži rastom, a veliki dušom, dostojanstven i uvek brižljivo negovane brade, socijalista koji se družio sa radikalima i naprednjacima, začetnik seoske realistične pripovetke – Milovan Glišić. U svojim delima je iznosio sve ono što mu je dušu pritiskalo u malenim mestima, kakvo je selo kraj Valjeva iz kog je potekao sredinom XIX veka. Filozofiju je studirao u Beogradu, gde je i živeo sirotinjskim životom u iznajmljenoj sobici sa voljenom sestrom Stankom. Veliku školu nikada nije završio. Radio je kao pomoćnik urednika “Srpskih novina”, ali je i nasledio radna mesta nekih velikih imena, kao što su mesto korektora Državne štamparije nakon odlaska Đure Jakšića, dramaturg Narodnog pozorišta posle Zmajevog napuštanja prestonice. Ti poslovi su Milovanu napokon mogli da obezbede normalan život i samim tim mogućnost da stvori porodicu.

Od 1879. neprestano piše i objavljuje dela. Neumoran je u kritikovanju svih onih zelenaša, činovnika i kaišara koji zarađuju na seljačkoj muci, ismejava loše strane našeg društva, praznoverje, duhove, veštice, utvare, vampire… Usred tog zalaganja i svakodnevnog pisanja, pronalazi i vremena da se oženi. Izabranica njegovog srca je mlada Kosara, ćerka Jelene i Nikole Stefanovića. Venčali su se 20. maja 1882. godine, Milovanu je bilo 35 godina.

Međutim, sreću u ovom braku nije pronašao. Kosara je bila bogata naslednica, ćerka mezimica i ponašala se u skladu sa tim. Želela je život na visokoj nozi, tražila je najskuplje kuće na najboljim lokacijama u gradu, pranje rublja i peglanje je vršeno izvan kuće, naravno od strane drugih ljudi, a ono što je Milovanu najteže padalo – kuhinja je bila gotovo netaknuta, hrana je donošena iz kafane. I to ne po jedno jelo za svaki obed, već po nekoliko različitih kako bi gospođa mogla da bira. A mimo tih obroka, kupovani su najskuplji artikli, poput švajcarskog sira, ajvara i piva u flašama. Zbog ovakvog načina života, Milovan je morao danonoćno da radi i da se zadužuje. Da ne govorimo o putovanjima u inostranstvo, boravcima u banjama i sl. Pa kom muškarcu to ne bi prekipelo? Brak je potrajao kratkih, a Milovanu i te kako dugih, pet godina. Aprila 1887. godine Kosara je otišla iz kuće, a nedugo zatim bračni par je i zvanično bio razveden.

foto26 Ljubavi srpskih pisaca: Milovan Glišić

U ljubavi nije imao sreće

Sveže razveden, još uvek u najboljim godinama, Glišić je imao vremena za kafanu, drugujući sa Jankom Veselinovićem, Radojem Domanovićem i dr. Često je plaćao cehove, a ponekad i sam bio švorc. Kada zaradi novca, plaćao je dugove i račune, pa bežao u prirodu. Kao da je želeo da pobegne od sveta koji ga je okruživao i tužno podsećao na loša iskustva. Mnogo je priča ostalo o pokušaju Glišićevom da svoje drugare okrene prirodi, kao i onih u kojima je opisan njihov trud da Milovanu kupe odgovarajuće odelo. Pantalone su mu nekako uvek bivale duže. Mnoge su šale nastale upravo na ovaj račun, a Milovan je nekako uvek umeo da ih prihvati sa osmehom. Pa i sam je tolike ismejao u svojim pripovetkama, ne bi bilo zanimljivo kada neko njemu to ne bi učinio.

Kao i mnogi u to vreme, penzionisan je iz političkih razloga, 1898. godine, da bi dve godine kasnije bio vraćen na mesto pomoćnika upravnika Narodne biblioteke u Beogradu. Kako se starost približavala sve ređe se čulo za ime Milovana Glišića. Jovan Skerlić ga nije zaboravio, u obimnoj studiji odao mu je priznanje i podsetio na: “jednog malog, sveg u bradi obraslog gospodina u dramaturškoj loži, koji se na predstavama francuskih vodvilja slatko smejao, dajući komandu za smejanje, koje je zaražljivo padalo u parter i dizalo se u galerije”.

Iako je malo radio na pripoveci, mnogo je prevodio. Uvodio je naše čitaoce u čarobni svet ruske književnosti, kao i u svet francuske literature. Živeo je sam samcit u hotelu “Nacional” kod Kalemegdana. Kao da je ceo život nosio pečat tog nesrećnog braka i kao da nije mogao da pronađe svoju srodnu dušu. I u restoranu je bivao sam, bez svojih drugara koji su mahom poumirali ili ležali bolesni, da bi i njega naposletku savladao kašalj i grudobolja. U hotelskoj sobi je provodio i svoje bolne dane, a lečila ga je njegova voljena sestra Stanka. Čim mu je bilo malo bolje, otputovao je u Dubrovnik, najlepši grad na Jadranu. Kao da je predosećao da će mu to proleće biti poslednje, koristio ga je maksimalno u gradu gde mnoge ljubavi počinju, ljubavi koje on nikada u svom životu nije imao.

Umro je jednog olujnog jutra 1908. godine u 62. godini. Sačuvana je fotografija sa te sahrane na kojoj se vidi mnoštvo naroda, zastave koje se vijore, a od najbližih uz njegov les nalazila se samo sestra Stana, njegov verni drug tokom čitavog života.


Lola Radosavljević – bavi se jezikom, književnost nosi u srcu, a osmeh na licu. Hrabro ide kroz život, čuva večito dete u sebi, ruku pod ruku sa Mikom i njegovom parolom “Dok drugi objašnjavaju život, ti mahni rukom i odživi ga!”

Comments